Rastafarijanci su inspiraciju za svoj pokret nasli u filozofiji
Markusa Garvija (1887-1940), koji je, 20-tih godina XX vijeka, osnovao
Univerzalnu crnacku asocijaciju za napredak (Universal Negro Improvement
Association - UNIA). Glavni cilj ove organizacije je bio povratak crnaca u
njihovu zakonitu domovinu, Afriku. Garvi je vjerovao da svi crnci iz Zapadnog
svijeta treba da se vrate u Afriku odakle svi i potcu. On je propovijedao da su
evropski kolonizatori, komadajuci Afriku, nepravedno razbacali africko
stanovnistvo sirom svijeta. Kao rezultat toga crnci nisu bili u mogucnosti da se
politicki organizuju i da se drustveno izraze. Njihov intelekt je zakrzljao pod
konstantnim evropskim tlacenjem. Porobljavanje je nametnulo crncima robovski
mentalitet tako da su naposlijetku morali prihvatiti tezu bijelih rasista da su
oni inferiorna rasa. Prema Garviju, crnci u objema Amerikama nisu bili
ugnjetavani samo fizicki, nego i psihicki tokom godina bijelacke nadmocnosti.
U skladu s tim, Garvi je sve programe koji su se bazirali na postepenom
ukljucenju crnaca u bijelacko drustvo smatrao bezvrijednim. Njegova misija je
bila da povrati crncima izgubljeno dostojanstvo prekidanjem svih veza sa
svijetom bijelaca. Kao sto je rekao za New York Times 3. avgusta 1920,
Organizovacemo 400 miliona crnaca u svijetu u jednu mocnu organizaciju i tako
pobosti barjak slobode na velicanstvenom africkom kontinentu... Ako je Evropa za
Evropljane onda je Afrika za sve crnce svijeta. Nakon skoro decenije provedene u
SAD i Velikoj Britaniji, Garvi se vratio na Jamajku 1927, gdje je rasirio svoje
politicke poglede medju crnackom radnickom klasom. On je uvjeravao svoje
sljedbenike, Niko ne zna kada dolazi cas spasenja Afrike. Ono je u zraku. Ono
dolazi. I jednog dana kao oluja ono ce se pojaviti. Govorio je crncima: gledajte
ka Africi jer ce tamo biti krunisan kralj i to ce biti znak da je vase spasenje
Princ Ras Tafari Makonen je 2. novembra 1930 godine krunisan za novog cara
Etiopije. Na svom krunisanju je uzeo titulu car Hajle Selasije (moc trojstva )
I. Ovo proglasenje je bilo dogadjaj od ogromne vaznosti u kome su mnogi africki
i americki crnci vidjeli ispunjenje Garvijevog predskazanja od prije samo
nekoliko godina. Nakon Selasijevog krunisanja, rastafarijanski pokret je stekao
sljedbenike i to je bio njegov zvanicni pocetak. Ironija u svemu tome lezi u
cinjenici da Selasije sam nikada nije bio Rastafarijanac, i niko zapravo nije
siguran sta je on uopste mislio o svojim sljedbenicima. Vrijedna paznje je i
cinjenica da Garvi nije bio obozavalac Hajla Selasija, pa je cak otisao i tako
daleko da je napao Etiopljane kao lude fanatike.
Mada je Leonard Howell proglasen za prvog rastafarijanskog propovjednika na
Jamajci, postojale su jos najmanje tri druge rastafarijanske grupe tokom
1930-tih. Iako je svaka grupa bila osobena, ipak je postojalo nekoliko
zajednickih tacaka koje su ujedinjavale ove frakcije. Prije svega, sve cetiri
grupe su osudjivale jamajkansko kolonijalno drustvo. Drugo, sve cetiri su
vjerovale da je povratak u Afriku kljuc oslobodjenja od ugnjetavanja. Zatim, sve
su se zalagale za nenasilje. Konacno, sve cetiri su obozavale Hajla Selasija I
kao bozanstvo. Ove cetiri prvobitne rastafarijanske grupe oslikavaju
raznolikosti sa kojima se pokret suocavao u svojoj istoriji kao i nedostatak
centralizovane uprave.
1935. godine fasisticka Italija je napala Etiopiju. Ovaj dogadjaj je otkrio svu
nesposobnost Selasijevog rezima, koji je etiopsko seljastvo prepustio siromastvu,
neobrazovanosti, vojnoj neobucenosti i sve u svemu potpunoj nespremnosti za rat.
U isto vrijeme, jamajkanska ekonomska kriza se nastavila pogorsavati. Crni
radnici, muceni neishranjenoscu i bijednim nadnicama, okrenuli su se prakticnim
akcijama. Podstaknut ovakvim razvojem dogadjaja rastafarijanski pokret je postao
primjetno politizovan. Tokom 1940-tih i 1950-tih, lideri pokreta su
intenzivirali svoj otpor prema kolonijalnoj upravi prkoseci policiji i
organizujuci ilegalne ulicne marseve.
Do sredine 1950-tih, Rastafarijanci su od mnogih Jamajcana smatrani za bradate
narkomane, za nacionalno ruglo ili za sektu otpadnika. Sukobi izmedju policije i
rastafarijanaca su bili cesti, i Rastafarijanci su smatrani za crne nacionaliste
koji zele vladati nad bijelcima. I dok je rastafarijanski pokret zaista
promovisao rasni ponos, u stvarnosti je predstavljao malu prijetnju jamajkanskoj
vladajucoj klasi. Uglavnom iz nize klase, politicki pasivni i nenasilni,
Rastafarijanci su se vecinom posvecivali repatrijaciji svojih clanova u Afriku i
obozavanju bozanstva Hajla Selasija I. Rastafarijanci su izbjegavali politiku i
bavili se meditacijom i molitvama. Uprkos tome, tokom 1960-tih rastafarijanske
demonstracije protiv rasne segregacije i crnackog siromastva su bile nasilno
suzbijane od strane jamajkanske policije i vojske. Nekoliko Rastafarijanaca je
poginulo u takvim sukobima, a stotine su bile uhapsene i ponizavane tako sto su
bili primoravani da se osisaju. Sve u svemu od 1930-tih do sredine 1960-tih
Rastafarijanizam je bio uglavnom lokalni jamajkanski religijski pokret. Ne samo
da se nije formirala jedinstvena jamajkanska rastafarijanska crkva, nego nije
bilo cak ni sporazuma o osnovnoj doktrini niti kanonika i pravila.
Hajle Selasije je posjetio Jamajku 21. aprila 1966, u momentu kada se zemlja
nalazila u sred socijalne krize, kada su Rastafarijanci smatrani od strane
vecine za revolucionarnu prijetnju koja se mora ukloniti. Tokom ove svoje prve i
posljednje posjete Jamajci, Selasije se sreo sa nekoliko rastafarijanskih lidera.
Ova posjeta je rezultirala sa dvije duboke posljedice po rastafarijanski pokret.
Kao prvo, Selasije je ubjedio rastafarijansku bracu da ne teze emigriranju u
Etiopiju dok ne oslobode narod Jamajke. I kao drugo, od tog dana 21. april se
slavi kao poseban sveti dan medju Rastafarijancima.
1968. godine, profesor Walter Rodney sa jamajkanskog univerziteta, osnovao je
pokret Crna moc (Black Power Movement), koji je znacajno uticao na razvoj
rastafarijanskog pokreta na Karibima. Ovaj pokret je bio otvoren poziv crncima
za zbacivanje kapitalistickog poretka koji je osiguravao bijelu dominaciju, te
da obnove drustvo prema crnackim potrebama. U Dominikanskoj republici, na
Trinidadu i Tobagu i Grenadi, Rastafarijanci su igrali glavnu ulogu u radikalnoj
ljevicarskoj politici. Na Jamajci, rastafarijanski otpor je izrazavan kroz
razlicite oblike kulturnog izrazavanja.
Rastafarijanski imidz je dozivjeo znacajne promjene tokom 1970-tih. I dok su
1960-tih Rastafarijanci vidjeni kao negativna pojava, tokom 1970-tih oni su
postali pozitivna kulturna snaga, koja je znatno doprinijela jamajkanskoj
umjetnosti i muzici (reggae). Kasnih 1970-tih jedan rege muzicar je vise nego
iko drugi simbolizovao rastafarijanske vrijednosti i uvjerenja, bio je to Bob
Marley. Njegova popularnost je osigurala raznovrsnu publiku za rastafarijanske
poruke, a njegova muzika je sadrzavala sustinu rastafarijanske ideologije.
27. avgusta 1975. Hajle Selasije je umro i nastupila je velika kriza u vjeri.
Uslijedila su mnogobrojna objasnjenja ovog dogadjaja od nevjerice njegova smrt
je izmisljotina do njegova smrt je nevazna jer je Hajle Selasije bio
personifikacija Boga.
Rastafarijanci su u velikom broju dosli u SAD sto je bio rezultat velike
migracije Jamajkanaca tokom 1970-tih. Sa sobom su donijeli imidz nasilnika, i u
to vrijeme cesti novinski izvjestaji su podrobno izvjestavali o ubistvima
pocinjenim od strane pojedinaca koji su identifikovani kao Rastafarijanci.
Medjutim, vecina Rastafarijanaca su pacifisti, mada je velika podrska pokretu
proistekala iz jakih anti-bjelackih osjecanja. Zapravo, nasilje je bilo povezano
sa pojedincima i raskalasnim grupama. U medijima su Rastafarijanci predstavljani
negativno, sto je u znatnoj mjeri uzrokovano time sto su mnogi mladi Jamajkanci
i Afro-Amerikanci usvojili spoljasnji izgled Rastafarijanaca, a da nisu
prihvatili i rastafarijanska ubjedjenja i stil zivota, pa su tako pogresno
predstavljali rastafarijansku kulturu.
Od 1980-tih, rastafarijanski pokret je postajao sve vise sekularan. Mnogi
simboli pokreta su izgubili svoj religijski i ideoloski znacaj. Osim toga,
uticaj rastafarijanske ideologije na jamajkansku urbanu omladinu je znacajno
izmjenjen. Rastafarijanske boje (crvena, zelena, crna i zlatna), u koje su
bojeni svi rastafarijanski predmeti i zastave, su znacajno liseni njihovog
ideoloskog znacenja i sada ih svi nose. Dalje, dredove sada nose kao popularnu
frizuru i crnci i bijelci, kako na Jamajci tako i u svijetu.
Slabljenje rastafarijanske ideologije je dovelo i do promjene u odnosu prema
zenama. Zenama je tradicionalno bilo zabranjeno da imaju ucesca u ritualima, od
njih je ocekivano potpuno potcinjavanje muskarcima. Ranije, zenama koje imaju
menstruaciju nije bilo dozvoljeno kuvati, a u nekim oblastima su bile lisene
drustvenih kontakata. Tokom posljednje decenije neke zene su pocele
protestvovati i prkositi patrijarhalnim ubjedjenjima i konvencijama pokreta. Kao
znak promjene, rastafarijanske zene su postale prilicno glasne u protivljenju
ovim ubjedjenjima i navikama, i neke su prkosile takvim pravilima kao sto su
pokrivanje dredova kapom ili nosenje samo dugackih haljina u javnosti. Uprkos
ovim skorasnjim dogadjajima, rastafarijanski pokret je zadrzao veliki moralni
autoritet kao rezultat svog pionirskog stava u pitanjima rasnog