Impresionizam
Nastaje u francuskom slikarstvu izmedju 1860 i 1870 godine, a njegovu pojavu najavljuju englezi John Constable i J.M.W.Turner ujedno sa francuskim slikarom Gustav Courbet. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uocavaju se pocetkom 60-ih godina XIX. vijeka, ali zajednicka svijest nije bila jasno izrazena sve do razdoblja izmezu 1867. i 1869. Pokretacka sila impresionizma bila je zelja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan nacin od onoga koji je bio prihvacen u sluzbenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije, Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim stavovima i shvatanjima dolazili su iz razlicitih škola, svaki posebno, i to prilicno nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umjetnicki jezik njihovih djela bila su obiljezja koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti. Najznacajniji predstavnici a ujedno i osnivaci Impresionizma su francuski slikari, Claud Monet, Eduard Manet, Pissaro, Alfred Sisley, Edgar Dega i Auguste Renoir Njemacki Impresionizam predstavljaju Trübner, Liebermann, Corinth i Slevogt.
Nema nekog osobitog datuma koji bi oznacio nastanak impresionistickog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila znacajna. Te su godine i Monet i Renoir naslikali La Grenouillère, kavanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma.
Impresionisti napuštaju atelje da bi slikali "pod vedrim nebom". Obala rijeke Sena-e i obala Canal-a ujedno sa šumom Fontaineblu, bili su glavni motivi tog novog slikarstva koje je predstavljalo prirodu preko subjektivne impresije. Impresionisti oslobadjaju materiju tezine i cvrstine i transformišu energiju ciste svijetlosti u razigrane vesele i senzualne pokrete boja. Esencijalni kriterij ovog umjetnickog smjera se sastoji u prikazivanju predmeta i prirode preko koloristicke analize, sugerisane od strane sunca, svijetlosti i vazduha. Iz tog razloga se gube lokalne boje, i na njihovom mjestu se pojavljuju tacke boja, koje se rekomponuju u samom oku posmatraca. Perspektiva se ne formuliše preko površinske dispozicije na platnu, nego nastaje koloritom i potezima kista na šta uticu promjene atmosfere. Disolucija svijetlosti na tacke i kratke poteze kistom, slijedila je zakon hromatskog simultaneog kontrasta, kojim se alteracija boja koje se nalaze jedna do druge dešava iz razloga zakona komplementarnosti.
Impresionisticke slike u pocetku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronazi kakvu pravu poruku. U pocetku impresioniste nisu prihvatali ni kriticari umjetnosti. Budci da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu sluzbenu izlozbu. Kriticar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao "impresionistima" prema izlozenoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca. Slikari impresionisti prirodi su pristupali na posve drukciji nacin od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, vec je preokrenuo i sam nacin na koji se gledalo na svijet.
Umjetnici nisu biljezili prirodu kao staticnu i nepromjenjivu, vec su na platno nastojali prenijeti njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala freneticna aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odrazava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje povijesnih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je pruzala. S hiljadama prelaza boje i vještinom sjencenja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizicki nije moglo vidjeti, na primjer kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svjezinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uzivati u svim culima i više su se bavili prisutnošcu dubokih podrazaja nago hladnom realnošcu prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala vaznijom od "stvarne" teme, a sadrzaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su osjetila mogla percipirati.
