Bjekstvo od slobode

Enrih From(1941)

Osnovna tendencija moderne evropske i americke istorije je sve vece oslobadjanje ljudi od prirodnih,politickih,ekonomskih i duhovnih okova koji su ih sputavali.Covjek je oborio vlast prirode i postao njen gospodar.Cinilo se da je ukidanje spona ne nuzan vec i dovoljan uslov za postizanje jednog cilja:SLOBODE POJEDINCA.

Desavanja u prvoj polovini XX vijeka dovela su u pitanje ovu pretpostavku.Fasizam je pokazao da su milioni njemaca zudjeli da se odreknu te slobode sa istom strascu sa kojim su se njihovi ocevi nekada borili za slobodu.Postavlja se pitanje:moze li sloboda postati breme isuvise tesko za covjeka?Ima li skrivenog zadovoljsta u potcinjenosti?Svaki pokusaj da se objasni kako je fasizam privukao tolike mase morao je da podje od psiholofskih faktora. Jer je fasizam takav politicki sistem koji se ne obraca racionalnim slojevima licnosti vec mobilise one potsvjesne sile u covjeku.

    Analiza iznesena u ovoj knjizi je suprotna od Frojdove, mada ima potreba kao sto su: glad, zedj i seks, koje su univerzalne ljudima, svi oni nagoni koji stvaraju razliku izmedju ljudi-npr.ljubav,mrznja, volja za moci itd.-su proizvodi drustvenog procesa.Sam covjek je kulturni proizvod.Ovo se  moze ilustrovati jednostavnim obrascem rada.Da bi covjek opstao on mora da radi.Konkretan rad:odredjeni rad u odredjenom ekonomskom sistemu.Neko moze u feudalnom sistemu da radi kao rob, u modernoj robnoj kuci kao prodavac a u fabrici kao radnik na beskonacnoj traci.Za te radove potrebne su razlicite karakterne osobine, njih covjek ne donosi sa sobom vec se one izgradjuju u procesu socijalizacije.

Drustvena istorija covjeka pocela je njegovim uzdizanjem iz stanja jedinstva sa prirodom do svjesnosti o sebi kao entitetu koji se odvojio od prirode i od drugih ljudi. Taj porces moze se oznaciti kao proces individualizacije. Odvijao se kroz dugi istorijski period u kojem je covjek kao, mada djelimicno svjestan sebe kao posebnog bica, dugo ostao vezan za prirodu i drustveni svijet iz kojeg se izdiga.

Npr. Odvajenje djeteta od majke. Djete je rodjeno kada vise nije sjedinjeno s majkom i kada postane bioloski entitet odvojen od nje.Iako je ovo biolosko odvajanje pocetak pojedinacnog ljudskog ponasanja, dijete neko vrijeme ostaje funkcionalno sjedinjeno s majkom. Te spone koje postoje prije nego se proces indiviulizacije dovrsi potpunim oslobadjanjem pojedinca nazivamo primarnim vezama.One podrazumjevaju nedostatak individualnosti ali one pruzaju covjeku pojedincu bezbjednost i omogucavaju mu da se orijentise. Kada se pojedinac podigne do stepena potpune individuacije i oslobodi se primarnih spona on se suocava sa novom situacijom svoje odvojenosti. Individualizacija je dvosmislen proces: sa jedne strane oslobadjanje covjeka od primarnih veza koje sputavaju njegov puni razvoj , stoje na putu razvitka njegovog razuma i njegovih kritickih sposobnosti.Sa druge strane proces sve vece usamljenosti pojedinca. Covjek postaje svjestan da je entitet odvojnen od drugih u onoj mjeri u kojoj se izdize iz svijeta.Tim odvajanjem od svijeta, koji je poredjen sa pojedincem, nedovoljno nadmocan i cesto pun prijetnji i neizvjesnosti, stvara se u covjeku osjecanje nemoci i nespokojstva. To proizvodi impuls da se odustane od individualnosti, da se potpunim utapanjem u spoljasnji svijet savlada osjecanje usamljenosti i nemoci.

·        Ukoliko ekonomski, drustveni i politicki uslovi od kojih zavisi citav proces ljudskog oslobadjanja od prirodnih i drustvenih vezanosti ne omogucavaju individualizaciju u smislu ostvarenja  samostalne, slobodne i zadovoljene licnosti, a istovremeno poruse primarne veze koje su pruzale bezbjednost, sloboda ce se pojaviti kao nepodnosljiv teret. Pokazace se kao zivot u nesigurnosti kojem nedostaju smisao i smjer. To ce proizvesti mocne teznje da se iz takve slobode pobjegne. To se i desilo.

Srednjovjekovno drustvo se razlikovalo od modernog prvenstveno nedostatkom slobode pojedinca.Svako je bio prikovan za svoju ulogu u drustvenom poretku.Prelazak iz jedne klase u drugu, iz jedne zemlje u drugu ili grada bili su minimalni gotovo nemoguci.Covjek je gotovo uvijek morao da ostane tamo gdje je rodjen, cesto se nije mogao ni odjevati ni hraniti po svojoj volji.Iako nije bio slobodan u modernom smislu, nije bio ni usamljen ni izdvojen.Bio je ukorjenjen u jednoj strukturalizovanoj cjelini.U tom smislu u zivotu nije bio mjesta ni razloga za sumnju.Crkva je davala jedinstvenu i lako shvatljivu sliku svemira.Zemlja i covjek bili su njegovo srediste a raj i pakao buduce obitavaliste. U svim covjekovim postupcima tokom zivota ocitavala se njihova povezanost. Covjek je bio vezan primarnim vezama a pojedinac jos uvijek nije postojao.

Razvitkom kapitalizama ova slika se mjenja.Sve drustvene klase pocele su da se krecu. Pojedinac je bio prepusten sam sebi, sve je zavisilo od njegovog licnog truda, ne od tradicionalnog polozaja.Tako se pokazuje dijakticki proces oslobadjanja.Sloboda se pokazuje kao dvosmislena: covjek postaje „slobodan od“ spoljasnjeg ogranicenja sto povecava njegovu nezavisnost i samopouzdanje, ali istovremeno postaje usamljeniji, izdvojeniji i nesigurniji.

Tipican primjer je funkcija trzista.Srednjovjekovno trziste bilo je relativno malo i njegovo djelovanje moglo se lako shvatiti.Neposredno i konkretno je povezivalo potraznju i ponudu. Proizvodjac je priblizno znao koliko da proizvede i mogao je biti relativno siguran u prodaju svojih proizvoda po povoljnoj cijeni. Kapitalisticko trziste nudi sasvim druge uslove. Sve vece trziste u kojem nije moguce unaprijed odrediti mogucnost prodaje. Nije bilo dovoljno proizvoditi dobru robu, mada je to bio jedan od osnovnih uslova. Nevidljivi zakoni trzista odredjivali su da li ce se nesto prodati i kolika ce biti zarada.

Feudalni ekonomski sistem bio je utemeljen na nacelu korporacije. Nastajanjem kapitalizma pojavljuje se nacelo konkurencije.Ljudi kooperanti postaju medjusobno konkurenti, tj. Suparnici na uvijek nesigurnom i skliskom terenu kapitalisticke utakmice. Nuzno ih dovodi u poziciju medjusobnog nepovjerenja i sumnje koja povecava osjecaj licne nesigurnosti i usamljenosti.

U kapitalizmu pojedinac vise nije vezan utvrdjenim drustvenim statusom zasnovanim na tradiciji. Dopusta i ocekuje od pojedinca da u uspjesnom ostvarivanju licnih ekonomskih dobiti dospije dokle ga odvedu marljivost, talenat, hrabrost, stedljivost ili sreca. U ekonomskoj bitci svakog protiv svakog on je imao izgled na uspijeh ali i opasnost da izgubi.Put je bio otvoren uspijehu na bazi vlastitih odluka i sposobnosti.

Zahvaljujuci tehnickom napretku covjek se oslobodio i robovanju prirodi, ovladao je prirodom do stepena nezamislivog i neslucenog u ranijoj istoriji. Ostvareno je i politicko oslobadjanje. Velike revolucije u Francusokoj, Engleskoj i SAD su prekretnice koje oznacavaju to oslobadjanje.Ljudi su postali jednaki. Vjerske i staleske razlike su izcezle  a ljudi su naucili da jedni u drugima vide ljudska bica.Crkva je bila spona izmedju covjeka i Boga. Dok u protestantizmu vjera je iskljucivo subjektivan sadrzaj, a covjekovo uvjerenje u spasenje iskljucivo subjektivan osjecaj.

Kapitalizam je u isti mah prouzrokovao vecu usamljenost i izolovanost pojedinca ispunjavajuci ga osjecajem beznacajnosti i nemoci. U psiholoskom pogleda takav duhovni individualizam se ogleda i u ekonomskoj i u politickoj ravni.U monopolistickoj fazi kapitualizma koncentracija kapitala u izvjesnim podrucjima ekonomskog sistema ogranicila je mogucnost individualne inicijative, hrabrosti i inteligencije.Monopolisticki kapital unistio je ekonomsku nezavisnost velikog broja ljudi. Inflacija u Njemackoj 1923. i americki krah 1929. uvecali su osjecaj nesigurnosti kao i tradicionalno vjerovanje u neogranicene mogucnosti uspijeha vlastitim trudom.

U prvim danima demokratije pojedinac je mogao konkretno da ucestvuje u izboru odredjene odluke ili kandidata.Pitanja o kojima se odlucivalo bila su dobro poznata kao i kandidati. Cin glasanja odlikovao se konkretnoscu koja je pojedincu davala stvarnu vaznost.Danas se glasac suocava sa gorostasnim partijama koja su mu isto tako daleka kao i gorostasne industrijske organizacije.Nadovezuje se i ogromnost modernih gradova u kojima se pojedinac gubi.Primjeri: visoke zgrade, mediji, naslovi u novinama itd. Suocava se sa nesavladanim velicinama naspram kojih je obican trun.Npr. odnos velicine i moci preduzeca.U malim preduzecima u kapitalizmu radnik je poznavao vlasnika , bio upucen u sve segmente preduzeca.Nalazio se u odredjenoj vezi sa vlasnikom i proizvodnim procesom.Taj se osjecaj mjenja pojavom ogromnih fabrika u kojima radnici ne poznaju vlasnika. On je apstraktna figura koju radnik ne susrece a uprava je anonimna moc.Radnik postaje beznacajan. Beznacajnost pojedinca moze se ilustrovati primjerom kupca.Kupac koji je odlazio iu manju radnju bio je uvjeren da ce mu vlasnik licno pokloniti paznju jer je njegova licna kupovina bila za vlasnika vazna.Bio je primaran kao osoba o cijim se zeljama vodilo racuna a cin kupovine mu je davao osjecaj vaznosti i dostojanstva.Sasvim je drugaciji odnos kupca u velikim robnim kucama. Na njega ostavlja utisak ogromna zgrada , veliki broj zaposlenih i obilje robe.Naspram svega postaje beznacajan i mali a kao pojedinac on za robnu kucu uopste nije vazan.

Psiholoska situacija formirana kidanjem primarnih veza i uspostavljanje moderne drustvene strukture stvara osjecanje nesigurnosti, beznacajnosti i izolovanjem pojedinca. Morajuci da savlada stanje nemoci i usamljenosti covjek vise-manje odustaje od slobode, individualnosti i integriteta licnog ja. Mehanizmi bjekstva kojima se to postize su slijedeci:

·        Autoritarizam se uobicajno manifestuje u formi stremljenja za potcinjenosti ili za gospodarenjem, tj. U mazohistickim ili sadistickim stremljenjima.Pojedinac suocen sa „slobodom“ tj.sa cinjenicom da je sa svojim licno ja suocen sa otudjenim i neprijateljskim svijetom, trazi da svoje licno ja veze za nekog ili nesto.Mazohizam je jedan put ka tom cilju. Pojedinac tezi da se potcini osobi ili moci koju osjeca kao neodoljivo snaznu. Ako pojedinac pronadje kulturne obrasce koji zadovoljavaju ta mazohisticka stremljenja, stice bezbjednost smatrajuci da je sjedinjen sa milionima drugih ljudi koji imaju ista osjecanja.Sadizam rjesava problem na suprotan nacin.Osjecanje vlastite nemoci kompenzira sa gospodarenjem nad drugima.To objasnjava zavisnost sadiste od predmeta sadizma. Njemu je potrebna osoba nad kojom gospodari, jer je korjen njegovog osjecaja vlastite snage u tome sto je neciji gospodar.

·        Rusilastvo potice iz stanja pojedinacne nemoci i izolovanosti.Nagoni rusilastva se na razlicite nacine racionalizuju, npr.u obliku patriotizma, ljubavi ili duznosti, ali su to uvijek prerusene forme za unistavanje sebe ili drugih. U krajnjoj istanci razrjesenje vlastite nemoci rjesava se u rusilastvu usmjerenom prema sebi-samoubistvom.

·        Saobrazavanje  pojedinca je mehanizam koji vecina primjenjuje u savremenom drustvu. Pojedinac prestaje da bude pojedinac, on potpuno usvaja licnost kakvu mu namecu kulturni obrasci, postaje upravo onkav kakvi su i svi drugi i kakav po njihovom ocekivanju treba da bude. Iscezava sukob izmedju „ja“ i svijeta a sa njom i svjesni strah od usamljenosti i nespokojstva.Cijena koja se placa je visoka: odustajanje od individualizacije,tj.gubitka licnog ja.