Maks Veber

Maks Veber , u svom djelu “Protestantska etika i duh kapitalizma” ,objavljenom 1905. god.,daje naučnu analizu uzroka i posljedica koje su omogucile protestantizam i koje su ostvarile mogucnost pojavljivanja fenomena modernog čovjeka- kapitalizam. Veza izmedju protestantske etike života i nastanka kapitalizma glavna je tema ove Veberove knjige.

Po Veberovom misljenju,kapitalistički privredni poredak ima duboke korjene u religioznoj oblasti. Presudnu ulogu u stvaranju preduslova koji su omogucili uspostavljanje kapitalistickog nacina proizvodnje odigrao je religiozni pokret reformacije u 16. i 17. vijeku ,tzv. Asketski protestantizam.

Statistika zanimanja u vjerskom pogledu mješovite zemlje pokazala je pojavu o kojoj se u katoličkom društvu u to vreme živo raspravljalo: vise nego pretežno protestantski karakter klase kapitalista i industrijalaca ,kao i viših,stručno obrazovanih slojeva radničke klase. Analizirajuci uslove koji su mogli stvoriti pogodnu klimu za nastanak kapitalizma, Veber je utvrdio da postoji povezanost između konfesionalne pripadnosti i razvoja nekog mjesta na ekonomskom planu.

Reformacija po Veberovom misljenju nije značila potpuno uklanjanje crkvene vlasti iz života,vec zamjenjivanje jednog krajnje komotnog-čisto formalnog oblika vlasti drugim. Dakle ne previše,nego premalo crkvenovjerske vladavine nad životom,je bilo ono sto su reformatori najstrozije osuđivali.

Jače učešće protestanata u posjedu kapitala na rukovodećim položajima se djelimično može posmatrati kao posledica njihovog boljeg imovinskog stanja ,ali takođe i niza drugih pojava. Tu spada,izmeđuostalog i evidentna razlika u karakteru školovanja. Vaspitanjem usađene duhovne odlike,i naročito pravac obrazovanja koji je uslovljen religioznom atmosferom roditeljskog doma,odredili su izbor poziva i dalju sudbinu pojedinca. Protestanti su pokazivali specifičnu sklonost ka ekonomskom racionalizamu,koji se kod katolika nije zapažao. Naime,postotak maturanata ,koji su po religioznom opredeljenju katolici, i koji dolaze iz ‘viših’ skola jasno zaostaje za procentom protestanata. Samim tim i učestvovanje katolika u kapitalističkoj privredi biva neznatno.

- PR. -Jedan moderni knjizevnik smatrao je da suprotnost koja se javlja u držanju ove dve konfesije prema privrednom zivotu ,treba formulisati ovako: ‘Katolik je …mirniji; s manjim smislom za privrjeđivanje,on na jednu što je moguce bezbjedniju karijeru polaze više,makar i sa manjim prihodom,nego na kakav opasan,uzbudljiv zivot,koji eventualno ,donosi čast i bogatstvo.U narodu se šaljivo kaze:ili dobro jesti ili mirno spavati.U ovom slučaju,protestant voli da jede dobro,dok katolik hoce mirno da spava.’

Da bi provizorno ilustrovao ono sto podrazumjeva pod duhom kapitalizma ,Veber uzima djelo Bendzamina Frenklina “Advice to a young tradesman”. Navešću samo nekoliko rečenica iz ovog odlomka:’Znaj da je vreme novac…Znaj da je kredit novac…Znaj da novac ima oplodnu moc i plodonosnu prirodu.Novac može da proizvede novac,a njegovi izdanici jos više,i tako dalje…Pored marljivosti i umjerenosti napretku mlada čoveka nista ne doprinosi toliko koliko tačnost i pravednost u svim njegovim poslovima….’

U okviru modernog privrednog poretka ,sticanje novca na zakonit nacin je izraz valjanosti na poslu. Iz Frenklinovih djela da se zakljuciti da je ova valjanost upravo alfa i omega njegovog morala. Sve Frenklinove moralne opomene su utilitarističke prirode: poštenje je korisno jer donosi kredit,a isto tako i tačnost,marljivost i umjerenost. To su vrline samo zbog toga sto koriste. Veber iz Frenklinove Autobiografije izvlači zaključak da su po Frenklinu sve vrline samo utoliko vrline ukoliko su in concreto od koristi pojedincu,i da je i goli privid dovoljan ako se njime postize isto.

Summum bonum ove etike jeste sticanje što više novca,uz strogo izbjegavanje svakog prirodnog uživanja,i kao takvo u potpunosti lišeno hedonističkih elemenata. Za čovjeka sticanje zarade postaje cilj zivota,a ne vise sredstvo za zadovoljenje njegovih materijalnih životnih potreba .U tome se ogleda glavni motiv kapitalizma .Sticanje je postalo ethos protestantskog čovjeka .Ovakvo poimanje životnog cilja čovjeka koji proklamira vrijednost rada i želje za sticanjem našao se na udaru crkve,što je razumljivo jer je to bio atak na ustaljeni stav da je cilj čovjeka vjerovati i ispunjavati božje zapovesti,koje naravno definiše crkvena hijerarhija. Tako započinje podjela na katolike-askete i protestante-materijaliste. Protestanti ,a narocito kalvinisti ,smatraju da je predano vršenje svetovnih poslova i zanimanja etička dužnost svih vjernika,i da su svi dužni da rade na uspostavljanju Božjeg carstva na zemlji. Po ovom učenju ,medjutim, Bog nije dao pravo da ono što je čovjek svojim radom zaradio potroši.’ On nema ništa od svog bogatstva za sebe lično-osim iracionalnog osjećanja da dobro izvršava svoj poziv’. Katolici su ovakvo razmišljanje okarakterisali kao ‘Auri sacre fames’(sveta glad za zlatom),sto je na kraju postao znak prepoznavanja za novi ‘duh kapitalizma’ koji se širio Evropom. Ljudi ispunjeni kapitalističkim duhom danas su obicno bar ravnodušni,ako ne i neprijateljski raspoloženi prema crkvi . Religija im se čini kao sredstvo da se za života na zemlji ljudi odvrate od rada. Za njih neprekidan rad na poslu predstavlja neophodan uslov života. Odnosno,čovjek živi za svoj posao. Pri tome izvjesnu ulogu igra osećanje moći i ugleda koje proističe iz činjenice da se nešto ima,kao što je na primer slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama.

Glavni protivnik kapitalističkog duha jeste tradicionalizam, koji je zastupao misljenje da sistem privrede treba pokriti samo čovjekove potrebe i ništa više od toga.

- PR. -jedno od tehničkih sredstava koje moderni preduzimač obično upotrebljava da bi od radnika dobio maksimum korisnog rada ,jeste akordna plata….Medjutim,radnik na poljoprivrednom dobru,koji se plaća po akordnom sistemu,nije toliko zainteresovan da više zaradi koliko da manje radi .On sebi postavlja pitanje:koliko moram da radim da bih zaradio sumu novca koji sam i dosad primao i koja podmiruje moje ustaljene potrebe?

Čovjek,po prirodi ne želi da zaradi što više novca,nego jednostavno hoće da živi kao što je navikao da živi i da zaradjuje koliko mu je za to potrebno. Iz ovoga su zapravo kapitalisti i zaključili,da jedino spuštanjem platnih stopa radnik biva primoran da uradi više nego do tada,tj. da da svoj maksimum. Dakle niske nadnice i visok profit stoje u direktnoj korelaciji.

Protestant vijernik, koji drži do pravila koja mu nalaže njegova vjera i crkva, neće koristiti stvoreni kapital za lične potrebe. Neće si dozvoliti nikakvu vrstu luksuza , jer to, kako smatra, nije dostojno čovjeka a i krši se sa božjim zadatkom kojeg čovjek mora izvršiti. Čovjekova sudbina je, poziv da radi i samo radi. A to mu na kraju mora postati i želja. To je jedini put da se zasluži vječni život. Izvršiti poziv je tako postalo najviše etičko načelo.

Upravo iz te činjenice što protestantizam u svojim temeljnim načelima sadrži ideju ispunjenja “poziva” koji je, kako izgleda, nužni uslov da se uopšte ostvari kapitalizam, proizlazi i odgovor na pitanje zašto se kapitalizam nije pojavio na primjer u Kini, gdje postoji miljardu ljudi koji su u stanju napraviti i proizvesti višak vrijednosti, dakle kapital. Isto tako preduslovi su postojali i u mnogoljudnoj Indiji, Africi ili Južnoj Americi. Izgleda, do čega dovodi istraživanje i rezultati Veberove analize da je za pojavu kapitalizma bila presudna konfesionalna pripadnost protestantizmu. U njemackoj riječi ‘beruf’ kao i u engleskoj ‘calling’ nazire se jedna religiozna predstava o nekom od Boga postavljenom zadatku-pozivu.Ova riječ u svom današnjem smislu potiče iz Luterovog prevoda Biblije,gde je najprije upotrebljena na jednom mestu u Knjizi Isusa Siraha. U pojmu poziv (beruf) dolazi do izražaja središnja dogma svih protestantskih sekti ,koja kao jedino sredstvo da se živi onako kao je Bogu ugodno priznaje ispunjavanje ovozemaljskih dužnosti,koje postaju njegov poziv. Ukazuje se na to da je ispunjavanje svjetovnih dužnosti bezuslovno jedini put da Bogu ugodimo,da je samo ono božja volja,i da stoga svaki dozvoljeni poziv pred Bogom važi apsolutno jednako.

Medjutim,ideja poziva nije bila dovoljna za razvoj duha kapitalizma. Neophodni su bili efekti asketskog protestantizma. Postoje četiri istorijska nosioca asketskog protestantizma:

1. Kalvinizam (u obliku koji je dobio za svoje vladavine u najvažnijim zapadnoevropskim zemljama,narocito tokom 17. vijeka;

Kalvinizam je bio vjerski pokret u 16. i 17. vijeku oko koga su se vodile žestoke političke borbe u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama,u Holandiji,Engleskoj i Francuskoj. Učenje o predodređenju je najkarakterističnija dogma kalvinizma. Po ovom učenju,čovek postoji radi Boga,on je oruđe njegove volje. Mada je Božja volja utvrđena od vječnosti,čovjek je ne moze pojmiti.Sve što se moze znati,svodi se na to da je sudbina svakog čovjeka unaprijed određena- jedan mali dio ljudi će uživati vječno blaženstvo,a drugi ce biti bačeni na vječne muke i smrt. Takva Božja volja se ne moze izmjeniti. Kalvinizam apsolutno odbacuje crkvena sredstva spasenja. Čovjek je bio upućen da sam ide svojim putem,u susret sudbini koja je od vječnosti bila utvrđena,i tu mu niko nije mogao pomoći-ni propovjednik,ni sakrament koje su samo ‘externa subsidia’(spoljne pomoći),pa ni sam Bog . No, kako bilo, osnovno pitanje koje bi si mogao postaviti prosiječni pripadnik protestantizma jeste: je li on predodređen za spasenje duše? Je li on izabran? Po protestantizmu, dužnost svakog čovjeka jeste da se smatra izabranim,jer oskudno samopouzdanje je posljedica nedovoljne vjere tj. đavolja napast. Da bi se zadobilo dotično samopouzdanje, naročito se preporučivao,kao najistaknutije sredstvo, neumoran pozivni rad. On i samo on rastjeruje religioznu sumnju i daje sigurnost stanja milosti. Dakle,čovjek bi nagonski prihvatao ideju poziva kao svoju dužnost na putu za spasenje. Biti dobar radnik, moliti se Bogu u jutro i naveče, posvetiti taj rad Bogu i živjeti u skladu sa željom za sticanjem koja prati čovjeka do njegove smrti, ali istovremeno ništa od stečenoga ne koristiti u privatnom životu - to je ideal života.

Od Kalvinista Bog zahtjeva život ispunjen dobrim djelima kombinovanim u jedan sistem. Kalvinizam vodi do izrazitog individualizma, u biti pesimističkog, koji vodi i do odbacivanja prijatelja i porodice ( ‘treba se čuvati svakog pouzdanja u ljudsku pomoć i prijateljstvo…samo Bog treba da bude povjerenik ‘)

Nastao je najprije na tlu kalvinizma u Engleskoj,i osobito,u Holandiji ostao povezan sa ortodoksijom.On nije bio toliko formalna religija ,koliko pokret unutar crkve .Naglasak se stavljao na proučavanje Biblije. Njegovi pripadnici se odriču zemaljskih užitaka.U dubokom je uvjerenju prema teološkoj crkvi.

Nastao tek polovinom 18. vijeka unutar engleske državne crkve,pod vodstvom Dzona i Čarlsa Vizlija. Po namjeri svojih osnivača metodizam nije htio da bude nova crkva niti neko novo buđenje asketskog duha u staroj crkvi,pa se tek u toku svog razvitka,osobito pri prelasku u Ameriku,odvojio od anglikanske crkve. Grupa je dobila naziv ‘metodisti’ sbog stavljanja akcenta na život po pravilu i metodi. Prenošenje poruka narodnim masama kroz misionarski rad bilo je karakteristicno za metodiste u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi.

Veber govori prije svega o Antibaptistima,koji su potekli iz Njemacke.Holandije i Švicarske ,i Kvekerima porjeklom iz Engleske. Osnivač sekte kvekera je engleski obućar Dzordz Foks (1850). Kvekeri nemaju ni sveštenika,ni crkvene obrede,ni tajne. Ne priznaju zakletvu, vojsku (rat),zadovoljstva itd. Sve ljude oslovljavaju sa ‘ti’,ni pred kim ne skidaju kapu,a sami sebe nazivaju ‘društvom prijatelja’ Sve u svemu,i Kvekeri i Antibaptisti odbacuju tadašnje crkve,Katoličku,Luteransku i Kalvinističku, i propagiraju nova uvjerenja.

Protestantska askeza bila je protiv prirodnog uživanja u svojini;ona je ograničavala potrošnju,naročito potrošnju luksuzne robe. Ali u psihološkom pogledu ona je oslobodila sticanje materijalističkih dobara od smetnji tradicionalističke etike,razbila je okove težnje za profitom time sto je ovu težnju ne samo ozakonila već što je u njoj vidjela nešto sto je Bogu ugodno. U spisima puritanaca posvedočena je borba protiv tjelesnog uživanja i žudnje za spoljašnjim dobrima,ali ne i borba protiv racionalnog sticanja imovine,vec samo protiv njene iracionalne upotrebe.

‘religija nužno stvara vrednoću i štedljivost,a to dvoje dovodi do bogatstva. Metodisti su svuda vrijedni i štedljivi ,pa se i njihova svojina povećava…

Ali kad bogatstvo raste, onda rastu gordost i ljubav prema svijetu. Na taj način ostaje ,doduše,oblik religije,ali postepeno išcezava duh.

Čitava asketska literatura gotovo svih vjeroispovjesti bila je prožeta shvatanjem da je onaj koji savjesno radi uz nisku nadnicu Bogu najmiliji.Protestantska askeza je produbila ovo shvatanje time što je rad proglasila za poziv. Jedan od bitnih djelova kapitalističkog duha-racionalno vođenje života na osnovu ideje poziva-rodio se upravo iz duha hrišćanske askeze.

Mihailo Djuric ,”Sociologija Maksa Vebera-Iz istorije moderne filozofije” ,1997

<< povratak