Kolubarska bitka
Nakon
Cerske bitke austro-ugarska vojska na čelu sa generalom
Oskarom Poćorekom kreće
ponovo na Srbiju. Prikupivši snage Poćorek ovaj put napad vrši iz dva pravca,
jedan ide preko Drine dok drugi preko Save na Beograd. Na drugoj strani Srbi se
nalaze u teškoj situaciji, pored toga što neprijatelj napada na dva fronta
vojsci je ponestalo hrane, odjeće, obuće, i povrh svega artiljerijske i puščane
municije. 6 novembra 1914. godine austro-ugarske trupe forsiraju Drinu i
nastupaju prema Šumadiji dok srpski topovi ćute zbog nedostatka municije. Vojska
se nalazi u raspadnom stanju bježeći ispred moćnijeg neprijatelja. Da stanje
bude gore za vojskom se povlači i narod pa tako pomješana rulja bježi i pljačka
na sve što naiđe. Koliko je teško stanje bilo govori i sjednica vlade i vrhovne
komande u Valjevu gdje je vojvoda Putnik predlagao sklapanje primirja, tj.
predaju. Tada na scenu stupa jedan od najvećih srpski vojskovođa, nekoliko puta
penzionisani general (tada) Živojin Mišić. Preuzevši od Petra Bojovića komandu
nad Srpskom 1. armijom, Mišić uspjeva da okupi rasute i iznemogle trupe.
Uspostavivši komandni lanac Mišić protiv volje vrhovne komande i regenta
Aleksandra povlači svoje trupe na polozaj Kolubara-Suvobor-Ljig. Iako je ovim
potezom morao da preda Beograd Austro-Ugarima, Mišić dobija na vremenu, odmara
svoje trupe, i sačekuje pošiljku artiljerijske municije. 3 decembra 1. srpska
armija kreće u odlučan kontra-napad, iako malobrojne u odnosu na neprijatelja
srpske trupe pod vođstvom Živojina Mišića razbijaju austro-ugarsku 5.i 6.
armiju, i odlucno ih tjeraju preko Drine u Bosnu. Srpske trupe su zarobile oko
40 000 ausrtro-ugarskih vojnika, oslobodile Beograd, a "genije" ove bitke
Živojin Mišić je dobio čin vojvode. Nakon Kolubare koja je odjeknula veoma jako
u Evropi i Svjetu. Njemacke novine su pisale: Srbija je još jednom vaskrsla
iz groba Kosova polja i iz Kolubarskog vrela crpiće tokom citavog jednog vjeka
gordu hrabrost za najveće bitke.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |