Rembrandt - beskrajno iskustvo

 Podizući glavu, m1adić se nakratko okreće u stranu. Njegova kovrčava, 1epršava kosa pada po če1u i vratu. Nježne usne 1agano su otvorene, a obrve podignute. Pokretom, on svoje lice unosi u tračak svjetlosti koji pada s lijeve strane njegova ramena. Iznad bije1og ovratnika, njegov obraz i vrh nosa na trenutak su osvijet1jeni. Pog1ed iz sjene susreće se s promatračevim, no ne zastaje na njemu, kao da je nečega postao svjestan, kao da nešto traži. Iskren izraz 1ica izg1eda izgub1jen u mis1ima, prepušten svijetu oko sebe. Premda vrlo ma1og formata, slika otkriva izrazito efektnu igru svjetlosti i tamnih e1emenata. Nanošenje boja je promjen1jivo, pomno omekšano vid1jivim prije1azima, usporedo sa spontanim potezima kistom, grebanjem, mrljama i tačkama.
   Odjeven u krzno, brokat i baršun, čovjek oslanja pod1akticu na pregradu tako da je njegov 1akat, s raskošnim, teškim krznenim obrubom, ispružen naprijed. Lice u po1uprofi1u, ispod široke kape, otkriva nagovještaj p1emićke me1ankolije. Pog1ed uperen u promatrača ipak je suzdržan. Nasuprot neutra1noj, pretežito svijetloj pozadini stoji precizno komponiran lik kao samostalna, dana forma. Stav portretiranog lika i savršenstvo načina slikanja podsjećaju na radove drugih ve1ikih umjetnika, kao sto su Tizian i Rafael. Na pregradi s desne strane, napisano širokim potezom, može se pročitati: Rembrandt f. 1640.
     Starac u ogrtaču i kapi od tamnog, crvenkasto-1jubičastog baršuna koji se pre1ijeva u smeđe, stavio je ruke ispred tije1a; njegove crte lica su staložene. Pog1ed mu je uperen u promatrača, primjećuje ga, susreće se s njegovim očima, istražujući s njim komunicira. Skrušenost i očekivanje, sumnjičavost i prisnost, nedostatak ispunjenosti i zadovoljstva vlastitom sudbinom prisutni su na smirenom 1iku u istoj mjeri. Obrva i bijeli obod kape osvijetljeni su, za razliku od stražnjeg dije1a koji nestaje udesno u tamu neizmjeme dubine. Lik izg1eda blisko, mada je nepristupačno uda1jen. Atmosfersko okružje promatrača uv1ači u sliku. Linije koje ocrtavaju oči, korijen nosa i kovrče sa strane jasno su istaknute; nasuprot tomu,konture nestaju na način koji stvara dojam nedovršenosti. Boja odjeće je istodobno razum1jiva i nerazum1jiva, može se odrediti i prkosi određivanju. Isto kao što je punoća izražaja sadržana u 1iku, tako je slikar postupao i s bojama i ob1icima; oni se ovdje ne javljaju kao nešto trajno. Ono što na promatrača ostav1ja tako snažan dojam i izmiče svakom pokušaju definiranja izvan je područja riječi. Otvorena struktura, s gotovo nedovršenom vanjštinom, ipak se potvrđuje kao završena, jedna od onih u kojima promatrač neposredno i potpuno sudjeluje.
   Tri lika, tri stila, tri svijeta. Promjena u Rembrandtovu slikanju,koja obuhvaća stvaralačko razdoblje od četrdeset četiri godine, krajnje je dalekosežnog značenja. Bogato izražavanje umijeća u slikanju i virtuoznost bez premca razvija se iz ponekad nevještih ili neobuzdanih početaka - iako ih pogled izbliza ne prikazuje takvima - sve do konačne slikarske forme, čija zagonetka ostaje neriješena sve do danas. Slijed slika, zajedno s ne manje važnim bakropisima, upućuje na neumoro istraživanje. Svaka slika, svaka verzija iste slike zapravo je novi pokušaj, upućuje unatrag i gleda naprijed, stalno iznoseći na svjetlo dana novu kakvoću. Obilje erteža slobodnom rukom dokaz je nezadržive stvaralačke moći koja ne prihvaća pokoravanje bilo kakvom "korak po korak" procesu. Ovaj razvitak ipak čini ejelinu: od početka do kraja Rembrandt je ostao vjeran onim zadacima i motivima koje je usvojio na početku. Stoga se taj razvitak može tumačiti kao dosljedno praćenje zadanog smjera.
     Sve rečeno postaje posebno jasno prigodom oblikovanja različitih verzij iste teme. Primjerice, sedamnaest različitih skica i kompozicija teme "Šimun u Hramu" (Očitovanje Isusa u Hramu, Evanđelje po Luki) same upućuju na slijed novih verzija.
     Serija autoportreta - koja svakako nije posljedica umjetnikovih kasnijih povremenih financijskih problema zbog kojih nije mogao platiti modele - nema premca. Ove slike ne treba promatrati isključivo kao Rembrandtovo portretiranje u različitim etapama njegova života niti one samo otkrivaju niz mogućnosti za prikazivanje izraza lica - mada je on, iako mlad, s time eksperimentirao na impresivan nacin. Ta je serija i danas u stanju izazvati zadivljenost kao jedan od primjera najradikalnijeg autoportretiranja u svijetu slikarstva. Na ovu tvrdnju upućuju i spomenuti portreti: jedan od njegovih najranijih, jedan iz srednjih godina njegova života i jedna od posljednjih slika koje je napravio. Gledajući slike prvi put, promatrač će trenutačno biti impresioniran raznolikošću slikarove osobe: načinom na koji umjetnik prikazuje sebe kao mladića, kako se prikazuje u srednjem životnom dobu i kako postiže učinak osobnog kontakta u posljednjim godinama svojeg žvota. No, za onog tko se želi približiti Rembrandtovoj umjetnosti ipak je važnije istražiti slikarska svojstva putem kojih ove raznovrsne unutrašnje osobine postaju razumljive.
      Portreti nam pružaju uvid u karijeru koja je, površinski gledano, sastavljena uglavnom od neprestanog rada, bez spektakulamih događaja. Rembrandtj e tijekom svojeg naukovanja i ranih umjetničkih godina živio u Leidenu; potom je ostatak života proveo u Amsterdamu, a da, za razliku od drugih umjetnika, nikada nije putovao u Italiju. Vrhunac njegova građanskog ugleda bio je pomućen smrću prve žene, Saskije van Uylenburgh, 1642. godine, kad su mu parnice i bankrot stvorili poteškoće. Ipak, nakon toga, zahvaljujući Hendrikje Stoffels, svojoj životnoj suputniei, i sinu Titu (Titus), bio je u stanju prepustiti se mnogim godinama neometanoga stvaralačkog rada. Živio je povučeno, ali ne u izolaciji, te je dobivao narudžbe od školovanih prijatelja i skupljača umjetnina.
      Nakon razdoblja zabluda i obmana, Rembrandtov život i rad postaju tema opsezžnih istraživanja. Uvjeti pod kojima su nastale njegove slike, njegovi klijenti - oni prikazani na njegovim portretima - sve je to predmet istraživanja. Njegove teme povezivane su s umjetnošću toga doba, a njegova slikarska tehnika je rekonstruirana. Najvažnije je što su djela stvorena Rembrandtovom rukom konačno odvojena od isto tako velikog broja njemu pripisivanih slika - iz bilo kojih razloga - koje su takvima prihvaćane sve donedavno. Činjenica da mnoga pitanja ostaju i dalje otvorena, među njima i neuspješna tumačenja na polju motiva, nije dovoljna da objasni postojeće zanimanje za njegovu umjetnost, oživjelo početkom 20. stoljeća i neugaslo sve do danas. Posljednje spoznaje koje donosi suvremena umjetnost više pridonose tomu da očaranost Rembrandtovim shkarstvom naraste nego da se smanji.
     Cjelokupno Rembrandtovo djelo je samosvojno, pa ipak su samo njegovim razvitkom pojedine slike, tako potpuno njegove, jedinstvene u povijesti umjetnosti, poprimile takvu osobnost. To su upravo one osobine kasnijih djela koje zahtijevaju promatračevo aktivno sudjelovanje i koje se tek trebaju otkriti.
     Moguće je razlikovati mnoge faze, ali je gotovo nemoguće jasno ih razdvojiti. Jedna osobina nadovezuje se na drugu. Pojedine napomene mogu poslužiti samo kao prigoda za primjećivanje promjena koje postoje u njegovu cjelokupnom djelu, a čija će analiza zauvijek ostati skrivena pod velom tajne.
     S čisto vizuelnog gledišta obično se pri tumačenju slike kao prikaza necega ne primjećuje njezino djelovanje na promatrača. Namjera da se Rembrandtov umjetnički put slijedi promatranjem njegovih djela svakako nije dovoljna za razumijevanje tema i likova na njegovim slikama. Ako se promatrane osobine Rembrandtovih slika trebaju razumjeti u potpunosti, tada nam ponajprije mora biti sasvim jasno do koje granice vizualni elementi slike - primjerice, opis određenog događaja - promatraču prenose osnovno značenje proučavanoga djela. To je moguće sarno uz tačno i podrobno ispitivanje određenih detalja, zajedno s odbljeskom onoga sto jednu ili drugu osobinu čini prepoznatljivom, tako da slikarske osobine same po sebi mogu biti procijenjene ne na uopćen nacin, nego svaka u pojedinačnom, djelotvornom obliku. Prema tome, istraživanje koje slijedi bit ce usmjereno tako što će prvo ući u Rembrandtov način prikazivanja, posebno u strukturnu koncepciju njegovih slikanih scena. To će s druge strane postupno dati smisao neposrednoj raspravi o vizualnim osobinama slike. Trebat će nam i obvezatno putovanje kroz sve elemente koje je moguće procjenjivati na slikama kako bi se rastumačilo gledanje promatrača, tako da može biti svjestan slučajeva kad je u pitanju samo promatranje - tačnije, u Rembrandtovim kasnijim djelima.
     Razvitak Rembrandtova slikarstva nije staza od nezavršenog do savršenog, od približnog do preciznog, od skiciranog do potpunog, a niti prati obratni tijek. Ono u potpunosti mijenja sve što sadrži slika - simbole, naraciju, figure, prostrnu dimenziju, svjetlost, pa čak i privremeni događaj - promatračevu realnost slike - ukratko: mijenja shvaćanje u viđenje. Stoga ova umjetnost dotiče osnovne istine prepoznavanja. Iskustvo Rembrandtove umjetnosti izgleda važnije  nego ikada. Danas nam se ono otkriva kao beskrajan izazov koji nas može učiniti svjesnima prilika koje nam nudi čin promatranja. Rembrandt - beskrajno iskustvo.