Biografija
Buduci car Francuza je rodjen u gradu Ajacciu na Korzici 15.8.1769.godine, kao sin Karla- Marie Buoanapartea i Marie Letizie Ramolino. Mališanu su dali ime Napoleone di Buonaparte, na korzikanskom Nabolione ili Nabulione. Tek kasnije on ce postati Napoleon Bonaparte, cime je ime steklo francuski prizvuk. Otac mu je bio advokat, a zahvaljujuci tome sto je radio kao tuzilac i sudija u francuskoj upravi, bio je izabran za korzikanskog predstavnika na dvoru francuskog kralja Luja XVI (1778.) te je stekao grofovku titulu. O odgoju maloga Napoleona brinula je majka. Odlucna i stoga, bila je snazan lik u Napoleonovom djetinjstvu. Napoleon je bio vrlo nestasno djete, vrlo rano je naucio plivati, volio se penjati na stabla i tuci tako da i ne cudi njegov tadasnji nadimak Rabullione (Nemirko). Sa svojih pet godina krenuo je u malu skolu , a u desetoj je postao stipendist u kraljevskom koledzu u Autunu u istocnoj Francuskoj (1779). Iste se godine upisao u francusku vojnu skolu u Brienne- le- Chateau u sjeveroistocnoj Francuskoj. Buduci da se kod kuce sluzio korzikansko- italijanskim narjecjem, morao je prije odlaska u skolu nauciti francuski. No, cijeli ga je zivot govorio uz izraziti italijanski naglasak i nikad ga nije ispravno naucio pisati. Nakon sto je 1784. zavrsio skolovanje Brienne- le- Chateau primljen je u uglednu Kraljevsku vojnu skolu u Parizu, gdje je dvogodisnje studije zavrsio za samo jednu godinu. Dobio je cin topnickog potpukovnika i vec je 1786. preuzeo svoje vojnicke duznosti. Tada je imao navrsenih 16 godina. Sve do izbijanja Francuske revolucije u julu 1789.Napoleon je sluzio na posadnickim duznostima u Valenceu (jugoistocna Francuska)i Auxonneu (istocna Francuska)pa onda opet u Valenceu. Zivio je zivotom nizeg casnika, siromasno i sa slabim izgledima za buducnost. Mnogo je citao, a i sam je posezao za perom, pisuci o plitici, istoriji i ljudskoj prirodi. Kad je staro francusko kraljevstvo uzdrmano iz temelja, vratio se na Korziku da bi od 179. do 1793. godine aktivno ucestvovao u mjesnom politickom zivotu ostrva. Postao je podpukovnik i zapovjednik odreda dobrovoljaca, no morao je u aprilu 1793. pobjeci sa Korzike jer se sukobio sa mjesnim mocnikom koji je na ostrvo pozvao Engleze. Vec u julu Napoleon je u vojsci koja se bori u Italiji, a zatim je upucen u Avignon (juzna Francuska). Istakao se kao spreman zapovjednik i tu je i ranjen u bedro. Kad su osvojili grad u decembru 1793., Napoleon je unaprijedjen u generala brigade. Povezavsi se sa revolucionarnim vodjom Maximilienom Robespierreom, Napoleon se nasao u nezavidnim prilikama kad je Robespierre pao krajem jula 1794.godine. Smijenjen je i uhapsen kao robespjerovac te je, iako je pusten nakon dvije sdmice i racen na prvobitni polozaj, njegov politicki uspon bio naglo prekinut. Nekoliko mjeseci je zivio u bijedi cekajuci da se vrati u tok zbivanja. Ta prilika mu se ukazala u ranu jesen 1795. kad su pocetkom oktobra pristalice monarhije podstakli oruzani napad u Parizu. On je proglasen vodjom i imao je velikog uspjeha u Parizu. Ovaj mu je uspjeh donio veliku slavu i naklonost nove revolucionarne vlade, Direktorijuma, posebno njenog istaknutog clana Paula Barrasa. Zahvaljujuci njemu Napoleonu je osigurano strelovito napredovanje. Vec 16.oktobra postaje divizijski general, a 26.oktobra i glavni zapovjednik vojske u zemlji. 2.jula je bio imenovan i zapovjednikom Italijanske vojske u francusko stozeru. U ratovanjima protiv austrijske, pijemonske i papinske vojske pokazao je sposobnosti sjajnog vojskovodje. Nije on bio samo odlican zapovjednik vec se znao svidjeti i obicnom vojniku. Iz toga perioda nosi nadimak "mili desetnik". Bio je sklo i upotrebi tadasnje nove tehnologije, poput Chappeovog semafora upotrebljenog prvi put 1792.godine. Napoleonove pobjede bacile su Austriju na koljena i ona je pristala na primirje koje joj je diktirao osvajac. Venecija- kraljica Jadrana morala je ustupiti posjede Austriji i tako zauvijek otici u istoriju. Napoleonova osvajanja imala su odjeka i u Hravatskoj jer je Bec drzao pod kontrolom Istocni Jadran. Napoleon ce 11 godina kasnije okoncati postojanje i jos jedne pomorske republike- Dubrovacke Republike- koja je sluzbeno ugasena u januaru 1808. Napleon se silovito i vjesto upleo i u politiku omogucivsi vojnim udarom Direktorijumu na celu sa Barrasom da pruzme potpunu vlast u Francuskoj. Njegova nezasitost kao generala mu nije dala mira, pa je u februaru 1798. predlozio vojni pohod na Egipat kako bi se otezao engleski prolaz Indiji. Naime, Engleska je u tom periodu bila najveci neprijatelj Francuske. Kazu da je Napoleon, imajuci na umu Aleksandra i Cezara, rekao:" Moramo poci na Istok. Sva velika slava lezi ondje." Direktorijum je u martu odobrio pohod, mozda cak i u namjeri da iz sredista moci udalji u javnosti omljenog vojskovodju. Njegovi brodovi na kojima je bilo i cak 187 ucenjaka, pisaca i umjetnika, zaplovili su u drugoj polovini maja, pocetkom juna pala je bez borbe Malta, a na samom pocetku jula francuske su se snage iskrcale pred Aleksandrijom u Egiptu, koju zauzimaju sutradan. Iako mu je cijeli pohod donio sjajne pobjede ipak se ispostavilo da je to bio samo skupi promasaj. Nakon unistavajuceg poraza koji su Englezi nanijeli francuskim brodovima kod Abukira, u avgustu 1798.godine, Napoleon je postao zarobljeni gospodar Egipta. Proboj u februaru 1799. nije olaksao polozaj francuskih snaga koje je oslabila klima i ratovanje. U avgustu 1799. Napoleon je tajno napustio africko ratiste, po nalogu Direktorijuma jer je strahovao da bi Rusija, Austrija i Osmansko Carstvo mogli napasti Francusku. Ako Napleonove akcije u Egiptu s punim pravom mozemo nazvati i vojnim i politickim neuspjehom, i kulturnom i naucnom smislu to nikako nije bio. Naucnici, strucnjaci i ljudi od pera sto ih je poveo sa sobom vratili su se kao pobjednici. Svoje prikupljeno znanje objavili su u 22 knjige "Egipatskih opisa", djelu koje je generacijama poslije bilo temeljni prirucnik za upoznavanje egipatske civilizacije. Njegov povratak u Pariz oktobra 1799. izazvao je paznju. Javno mnjenje u njemu je gledalo osobu koja ce ponovo nametnuti mir u Evropi. Bilo je pogresno. Kako nije zeleo Direktorijumu prepstiti zaslugu za uspostavljanje mira, Napoleon se povezao sa pobornicima drzavnog udara. U toj zavjeri je vaznu ulogu odigrao i njegov brat Lucien. Napokon 9. novembra general je uz pomoc vojske, zbacio Direktorijum i uskoro je preuzeo vlast u Francuskoj kao prvi konzul. Bio je to kraj Francuske revolucije. Napoleonov polozaj dodatno je osnazen kad je 1802. proglasen dozivotnim prvim konzulom. U unutrasnjoj politici Napoleon je proveo niz vrijednih izmjena koje su osiguravale gradjanska prava i slobode. Uredio je vise obrazovanje, porezni sistem, osnovao centralnu banku i sastavio je napredne zakonike, poboljsao cestovni i kanalizacijski sistem. Njegova vladavina je izazivala i otpor, posebno pristalica monarhije i katolickih krugova. Jedan od najopasnijih pokusaja atentata na Napoleona dogodilo se u Parizu 23. decembra 1800.godine. Napoleon naravno nije zanemario ni bojno polje. U maju 1800.napao je Austriju koja je prisvojila oblasti u Italiji. Porazena Austrija napokon je u februaru 1801.pristala na novi mir. Sklopljen je i mirovni ugovor sa Engleskom, marta 1802., sto ga je uvjerilo u to da su francuski posjedi u Sjevernoj Americi neodrzivi jer im je prijetila Engleska. U Sjedinjenim Americkim Drzavama je stoga prodao Luzijanu po cijeni od samo 7,40 dolara po kvadratnom kilometru, ukupno 15 miliona dolara (april 1803). Bio je u pravu: Engleska je iste godine objavila rat Francuskoj. U januaru 1804. tajna policija je razotkrila jos jednu zavjeru protiv Napoleona. Prste u njoj su navodno imali Buorbonci, svrgnuta kraljevska porodica. Napoleon je odlucio buorbonsku prijetnju onemoguciti obnovom naslijedne monarhije u Francuskoj, ali sa sobom na celu. U dogovoru sa papom Pijem VII krunisao se 2.decembra 1804.godine u Notre- Dame u Parizu za cara Francuza. Papa je najprije blagoslovio krunu , a Napleon je sam sebi stavio na glavu. Potom je carskom krunom ovjencao i suprugu Josephineu, bio je to vrhunac njegovog dotadasnjeg zivota. Njegova porodica se zestoko protivila krunisanju Josephine. Krajem maja 1805. krunisao se u milanskoj katedrali i za kralja Italije, dodatno prizivajuci naslijedje Karla Velikog i Otona Velikog. Napoleonov postupak razcarao je mnoge njegove pristalice medju prvima i Ludwig van Beethovena koji je svoju velicanstvenu Trecu simfoniju htio posvetiti upravo Napoleonu, ali je od toga odustao (Herojska simfonija). Njegovo Carsko Velicanstvo Napoleon I Francuski malo je mario za tudja misljenja. Sam je u javnosti vjesto njegovao sliku o sebi kao covjeku sudbine. Kao prvi konzul i car Francuske unajmio je najbolje pisce i umjetnike da ga slave i ovjekovjece i osmisle svecanosti koje ce sluziti velicanju njegove vladavine i prikazivati ga kao tvorca najvece Francuske slave. U to doba je izvojevao sjajne pobjede na bojnom polju. U ratovima od 1805. do 1809. godine uspio je slomiti Austriju, potuci Prusku i prisiliti Rusiju na povlacenje. Po svojoj volji preuredio je politicku kartu Evrope i nametnuo se u Njemackoj, Portugalu, Spaniji te u dijelu Pruske. Iza ovog se skrivala krvava stvarnost: stupale su cete u boj, smjenjivale su se konjice, topovska paljba sijala je smrt, krv je tekla u potocima, sve to da se zadovolji pohlepa i zudnja za moci jednog covjeka. Ipak, izvan njegovog domasaja ostala je Engleska koja je pomorskom pobjedom kod rta Trafalgar (juzna Spanija) 1805.godine osigurala trajno gospodarstvo na moru. Nad Evropom su se ponovo nadvili oblaci postojeceg rata. Naime, Engleska nije bila pokorena, Rusija je samovoljno ublazila mjere na svom podrucju i pocela se pripremati za rat. Napoleon je to jedva docekao: nakanio se jednom za svagda obracunati s Rusijom koja je jedina mogla uputiti izazov njegovoj prevlastina kontinentu. Sabrao je golemu silu koja je brojala vise od 600,000 vojnika. Medju njima su bili i hrvatski vojnici i krajisnici koji ce zbog junastva prikazanog u boju steci jalov naslov najboljih Napoleonovih ceta. Uprkos savjetima da se ne upusta u rat na ogromnom ruskom prostranstvu, Napoleon je ipak 24. juna 1812. godine poveo svoju Veliku vojsku u napad na Rusiju. Pokazalo se da je taj potez za Napoleona bio pocetak kraja. Nakon sto nije uspio nanijeti Rusima odlucujuci poraz, krenuo je u kasnu jesen 1812. u ponizavajuce povlacenje sa ostacima svoje vojske. Bio je to mukotrpan put, posut lesevima vojnika koji nisu prezivjeli glad, bolest i veliku hladnocu. Na kraju je francuska mocna udarna sila spala na samo 30,000 jadnika. Tada je svima bilo jasno da Napoleon ipak nije nepovjediv. Polako su ga napustali saveznici. U proljece i ljeto 1812.protiv njega su se tukle Rusija, Engleska i Pruska, uz otpor koji su na Pirinejskom poluostrvu Francuskoj pruzili Spanci i Portugalci. Napoleon je pokazao da nije izgubio umjece vodje: nanio je saveznicima niz poraza koji su vrhunac dozivjeli u bitci kod Dresdena krajem avgusta 1812.godine. Presudan poraz zbog nastavka osipanja njegovih snaga ga je zadesio sredinom oktobra 1813.kod Leipziga. Njegovi neprijatelji zaposjeli su Pariz 31. marta 1814. godine, a Napoleon je 6. aprila potpisao da se odrice prestolja u sinovljevu korist. Uzalud! Saveznici nisu trazili nista manje nego sto je on zahtjevao od svih svojih protivnika: potpunu i bezuslovnu pobjedu. Potuceni francuski car pokorio se 11. aprila 1814. godine. Gospodar Evrope izgnan je na Elbu, sredozemno ostrvce sjeverozapadno od Korzike. Elba mu je bila data u vlasnistvo kao zasebna knezevina u kojoj ce imati potpunu vlast. Bilo je to ruganje pobjednika: onaj kome granice Evrope nisu bile dovoljne vladace ostrvcem od samo 220 kvadratnih kilometara. Napustili su ga svi osim njegove najdraze sestre Pauline. Pobjednice se nisu pridrzavali ugovorenog-Napleonu je ukinuta obecana novcana potpora, a uskoro je do njega stigla i glasina da ga namjeravaju preseliti na udaljeno ostrvo u Atlanskom okeanu. Nakon deset mjeseci na Elbi odlucio se na akciju. Tajno je napustio Elbu i iskrcao se na francuskom kopnu 1. marta 1815. Peta pukovnicka brigada je poslata da uhapsi bjegunca. Docekali su ga kod Grenoblea (jugoistocna Francuska) 7. marta.Napoleon im se obratio : "Vojnici Pete, prepoznajete me! Ako ko od vas zeli ustrijeliti svog cara , neka ucini to sada!" Nakon kratkog muka, vojnici su kao po staroj navici povikali:" Zivio car!" Vec 20. marta car je bio u Parizu, a kralj Luj XVIII je pobjegao. Pocelo je Napoleonovih 100 dana. Vijest o njegovom povratku prosirila se Evropom poput pozara. Dok su se Francuzi pridruzivali njegovoj vojci, njegovi neprijatelji su sabrali snage da jednom zauvijek uniste tu guju koja ih je neprestano ujedala i kad se cinilo da je napokon dokrajcena. Odlucujuca bitka je vodjena kod gradica Waterlooa u danasnjoj Belgiji. Napoleon je najprije 16. juna 1815. godine potukao Pruse, a 18. juna napao je Engleze. Kad se vec cinilo da je Napoleon suzbio engleske cete, u predvecerje su pristigle pruske snage i preuzele vodjstvo. Prusi i Englezi su zajednickim snagama do nogu potukli bitkom iscrpljene Francuze. Napoleon se vratio u Pariz i privremenoj vladi ponudio svoje usluge kao obican general, no odbijen je. Pobjednicki saveznici su 2. jula usli u Pariz. Napoleon je sluzbenu predaju potpisao 15. jula 1815. na engleskom brodu Bellerophon u luci Rocheforta. Pritom je nadleznom engleskom casniku predao pismo u kojem se stavio na milost i nemilost svojim najljucim neprijateljima. Neki engleski ugledni ljudi predlagali su da se veliki protivnik posalje u progonstvo u Skotsk, ali je britanska vlada odlucila da se pod strogim nadzorom posalje na ostrvce Sv. Helena, izgubljeno u juznom Atlantiku. Tamo je stigao 15. oktobra 1815. godine. Smjesten je u trosnu kucu blizu Longwooda, na najnezdravijem dijelu ostrva, vjetrovitom i vlaznom. Polako mu je nestajalo novca. Prvh nekoliko godina je mnogo pisao djela u kojima je sabrao svoje uspomene i u kojima je kritikovao one koji su ga zatvorili. Bio je pod neprestanom prismotrom vojnika na ostrvu i zbog toga gotovo pune dvije godine nije htio izaci iz svoje kuce. Polako ga je izdavalo i zdravlje. Vjerni pratilac general Charles Tristan de Montholon bdio je nad njegovom posteljom kobnog 5. maja 1821. godine od ranog jutra. U predvecerje je nastupila zavrsna borba sa smrcu. Zadnje Napoleonove rijeci bile su :"Francuska...Vojska...Glava vojske...Josephine." Kratko prije smrti rekao je svom doktoru Francescu Antommarchiju da zeli da njegovo srce odnese u Parmu njegovoj dragoj Mariji Lujizi i da joj poruci da je nikada nije prestao voljeti. Htio je biti ukopan na obali pariske Seine, ali je ukopan na Sv. Heleni sa koje su njegovi posmrtni ostaci ladjom Belle-Poule preneseni u Francusku i 15. decembra 1840. polozeni u grobnicu u zdanju Les Invalides u Parizu. Svake godine se ondje na godisnjicu njegove smrti okupljaju Bonaparteovi potomci i Napoleonovi poklonici.
|
|
|
|
|
|