ALBANIJA
Albanija (albanski: Shqipëria, znači Zemlja orlova) je mediteranska država jugoistočne Europe. Graniči s Crnom Gorom na sjeveru, Srbijom (Kosovo) na sjeveroistoku, Makedonijom na istoku, Grčkom na jugu, Jadranskim morem na zapadu te Jonskim morem a jugozapadu. Službeno ime glasi Republika Albanija
PORIJEKLO I ISTORIJA IMENA ISTORIJA POLITIKA UPRAVNA PODJELA GEOGRAFIJA
Albanija vjerojatno dolazi od antičkog Proto-Indo-Europskog korijena *albho, što znači „bijelo“. Od ovog korijena možda potječe i ime Albion, staro ime za Britaniju. Alternativno podrijetlo može biti isto kao i za ime Alpe, ali etimologija ovog naziva nije definitivno utvrđena.
Prvi put riječ Albanoi se pojavljuje kao ime ilirskog plemena u današnjoj sjevernoj središnjoj Albaniji, 130. godine u Ptolomejevom radu. Albanopolis od Albana je mjesto koje se poistovjećuje sa Zgerdešom (Zgërdhesh) brdskom tvrđavom blizu Kruje u sjevernoj Albaniji. Arbanon je vjerojatnije ime okruga - moguće je da se radi о ravnici Mat - nego ime određenog mjesta. Indikacija pokreta s viših nadmorskih visina u mnogo ranijem periodu je detektirana u periodu geografskih imena koja završavaju sa -eš ("-esh") koje izgleda da je proizašlo iz latinskog -enizis ili -ezis, između Škumbina i Mata, s koncentracijom između Elbasana i Kruje.
Izraz Albanon se možda polako širio na druga ilirska plemena dok njegova upotreba nije postala uobičajena među svim Albancima. Sudeći prema albanskom znanstveniku Faďku bey Konitzi, izraz „Albanija“ nije u potpunosti zamjenio „Iliriju“ do kraja četrnaestog stoljeća. Riječ „Alba“ ili „Arba“ je izgleda povezana s gradom Arba (danas Rab, Hrvatska), koji je u davna vremena bio naseljen polu-ilirskim Liburnima, prvi put spomenutim 360. pne..
Oko hiljadu godina kasnije, neki bizantski pisci su koristili izraze „Albanon„ i „Arbanon“ da označe regiju Kruje. U 13. vijeku, imena „Albanija“ i „Albanežani“ (“Albanenses“) su označavala cijelu zemlju i sve stanovništvo kako je pokazano u radovima mnogih starih albanskih pisaca, kao što su Budi, Blanko i Bogdano. .U Istoriji napisanoj 1079. - 1080.godine, bizantski istoričar Michael Attaliates je dao naznake o Albanonima koji su uzeli udjela u pobuni protiv Konstantinopola 1043. godine, i o Arbanitima kao podanicima vojvode Dirahijuma. Italo-Albanci i albanske manjine koje su još prisutne u Grčkoj su kroz povijest bile poznate pod različitim imenima: Arbënuer, Arbënor, Arbëneshë, Arbreshë.
Gotovo da nema sumnje da je korijen alb- ili arb- stariji od shqip-, od kojeg potiče današnje ime države Shqipëria, ime koje se pojavljuje samo u vrijeme turskih invazija. Albansko ime zemlje, Shqipëria, znači „zemlja orlova“.
Na prostorima današnje Albanije, ljudska aktivnost je prisutna od početka čovjekove povijesti. Najranije stanovništvo je vjerojatno bilo predindo-europsko, koje je nastanjivalo veći dio sredozemne obale. Ipak, njihovi fizički ostaci su oskudni i koncentrirani samo na priobalno područje. Uskoro su ove prve stanovnike zamjenila Proto-helenska plemena, koja su postupno zauzimala današnju Grčku, južnu Makedoniju i južni dio današnje Albanije. Ovi procesi su vršeni u drugom mileniju stare ere, i nisu utjecali na sjevernu ili središnju Albaniju, zonu koja je u to vrijeme predstavljala sliku političkog vakuuma (što je u suštini povijesni paradoks).
Iliri su relativno kasno došli na Balkan. Mada se njihovo prisustvo može pratiti do 900. pne., njihova politička struktura je formulirana u 7. stoljeću pne. i 6. stoljeću pne. Vješti u obradi metala i žestoki ratnici, Iliri su osnovali ratnička kraljevstva koja su se međusobno borila kroz cijelu njihovu povijest. Samo tokom šestog stoljeća prije nove ere su Iliri organizirali značajne napade na svoje prve susjede, grčko kraljevstvo Molosoi u sjevernom Epirusu (danas južna Albanijа), Makedonsko kraljevstvo i kraljevstvo Paeonia (danas u sjevernoj Makedoniji). Vjerojatno je njihov najveći uspijeh bilo ubojstvo Perdikasa III, kralja Makedonije. Na nesreću Ilira, Perdikasa je nasljedio Filip II, otac Aleksandra Velikog, koji je uspješno prekinuo ilirsku agresiju.
U stvarnosti, ipak, Iliri su uglavnom bili miroljubivi trgovci poljoprivrednih dobara i metalnih proizvoda. Na ilirsku kulturu je utjecala grčko-makedonska kultura. Na prostoru Albanije se nalazilo i nekoliko antičkih grčkih kolonija.
Nakon što je bila osvojena od strane nekoliko zemalja, od kojih su najznačajnije Rimsko i Bizantsko Carstvo, Ilirija je izgubila većinu svog početnog stanovništva, i konačno postala dio Otomanskog Carstva 1478. godine, nakon godina otpora pod vodstvom Skenderbega, albanskog narodnog heroja.
Poslije Prvog balkanskog rata, Albanija je proglasila nezavisnost od Otomaskog Carstva 1912. godine, i postala kneževina. Nakon 1. svjetskog rata bila je imala pobunu na sjeveru zemlje, poticanu iz Kraljevine SHS. Iako je potonja poricala svoj uplet u tu pobunu, na pritiske velikih sila da se ne miješa u to, došlo je do toga da je pobuna ugušena. Od 1928. na dalje, zemljom je vladao Ahmed-beg Zogu do 1938. godine, kada je Albanija postala marionetska država Italije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, albanski fašisti su pomagali Talijanima u njihovoj invaziji na Grčku (listopad 1940.) i čak sudjelovali (mada u vrlo malom broju) u muslimanskim formacijama koje su pomagale njemačkim SS trupama u suzbijanju pokreta otpora u Albaniji i državama bivše Jugoslavije.
Komunisti su preuzeli vlast nakon rata u studenom 1944. godine, pod vodstvom, Envera Hoxhе. Od 1945. do 1990.godine, Albanija je imala jedan od najrepresivnijih režima u Europi. Komunistička partija je osnovana 1941. Svi njeni protivnici su bili eliminirani. Enver Hoxha je bio na čelu partije. Tokom više desetljeća njegove dominacije, Hoxha je stvarao i uništavao odnose sa Beogradom, Moskvom i Pekingom, po svojim osobnim interesima. Nastupila je izolacija zemlje, prvo od strane zapada (zapadna Europa, Kanada, SAD) a kasnija čak i od istočnog bloka.
1985. godine, Enver Hoxha je umro, a naslijedio ga je Ramiz Alia. Alia je prvo pokušao pratiti Hoxhine stope, ali se istočna Europa već počela mjenjati: Mikhail Gorbačov se pojavio na sceni Sovjetskog Saveza s novom politikom (glasnost i perestrojka). Totalitarni režim je bio pod pritiskom SAD-a i Europe i mržnjom vlastitog naroda. Nakon što je Nicolae Ceauşescu (komunistički vođa Rumunjske) ubijen u revoluciji, Alia je znao da bi on mogao biti slijedeći ako ne dođe do promjena. Potpisao je Helsinški sporazum (koji su ostale zemlje potpisale 1975.) koji obvezuje na poštovanje ljudskih prava. Također je dozvolio pluralizam, i iako je njegova stranka pobjedila na izborima 1991. godine, bilo je jasno da se promjene ne mogu zaustaviti. 1992. godine, na općim izborima je pobjedila demokratska stranka sa 62% glasova.
Na općim izborima 1996. godine, demokratska stranka je pokušala osvojiti apsolutnu većinu i manipulirala je rezultatima izbora. 1997. godine, strukturne prijevare su uzdrmale cijelu vladu, i uzrokovale nemire. Mnoge gradove su kontrolirale naoružane bande i grupe građana. Ova anarhistička pobuna je omogućila socijalističkoj stranci pobjedu na prijevremenim izborima 1997.
Od 1990. Albanija je orijentirana prema zapadu. Primljena je u Vijeće Europe, i Zatražila je prijem u NATO. Albanska radna snaga je nastavila emigraciju u Grčku, Italiju, Europu i Sjevernu Ameriku. Korupcija u vlasti je postajala sve očiglednija. Političari nisu ispunjavali nade naroda u brzu i ne previše bolnu tranziciju.
Predsjednika bira Kuvendi, tj. parlament Republike Albanije. Glavni dio od 140 zastupnika bira se na četiri godine. 100 zastupnika se bira po izravnom broju glasova, dok se ostalih 40 zastupnika biraju po proporcionalnom sistemu. Predsjedniku u vršenju dužnosti pomaže vijeće ministara, koje postavlja predsjednik.
Albanija je podjeljena u 36 rrethe (okruga). Nekoliko oblastu su onda grupirane u qark (okrug ili prefektura), kojih ima 12. Glavni grad, Tirana ima poseban status. Okruzi su:
|
Albanija sadrži brdovit i planinski reljef. Najviša planina, Korab u okrugu Dibra je visoka 2.753 m. Albanija ima blagu, ali uglavnom vlažnu klimu. Godišnja razina padalina je najviša u Europi, i dostiže preko 2000mm na sjeveru i 1190mm u Tirani. Ljetne temperature su obično prilično visoke, u prosjeku oko 29°C u Tirani tokom srpnja, dok su zime hladne, s minimumima ispod 0°C, osim u blizini obale.
Osim glavnog grada, Tirane, sa 520.000 st. veći gradovi su Drač, Elbasan, Skadar, Gjirokaster, Valona i Korča.
Albanija je zemlja numjereno kontinentalne klime ,a na to utječe njen reljef.
Značajnije luke u međunarodnom prometu su morske luke Drač, Sarande i Valona.
Albanija je jedna od najsiromašnijih europskih država. Polovica gospodarski aktivnog stanovništva se bavi poljoprivredom, a petina radi u inozemstvu. Ekonomski problemi su, između ostalih, visoka stopa nezaposlenosti, korupcija, i organizirani kriminal.
Gospodarsko samoizoliranje za doba Envera Hoxhe i novčarske manipulacije 1990-ih su još više pogoršale i obeznadile gospodarsku sliku te zemlje.
Zemlja praktički nema izvoz, a uvozi velike količine hrane iz Grčke i Italije. Priljev novca je mahom od financijske pomoći i od ljudi koji rade u inozemstvu.
Albanija ima obalu na dva europska mora, Jonsko i Jadransko. Jonsko more je poznato po čistoj, bistroj vodi, od Valone do grčke granice. Na Jadran Albanija izlazi od Valone, do granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Poznato je po pješčanim plažama.
Do 2000, jonske plaže su bile prilično naseljene, ali samo lokalnim stanovništvom. Između 1990. i 2000 godine, zemlja je prošla kroz političke, ekonomske i socijalne prevrate. Od tog razdoblja je Albanija povećala postotak zaposlenosti i suzbila korupciju, što je ojačalo turizam.
Prema podacima CIA-e (februar, 2005.), 95% stanovništva čine Albanci, uz grčku manjinu od 3%. Postoje podatci o Crnogorcima, Srbima i Gorancima (Tropolje, Kuks) koji žive u toj zemlji. Ostale procjene broja Grka u Albaniji variraju od 1% - službena albanska statistika, do 12% - grčki izvori. Mnogi Albanci žive u okolnim regijama: Na Kosovu i Metohiji (oko 1,8 milijuna), u Makedoniji (oko 500.000), u središnjoj Srbiji (preko 150.000, mahom na jugu) i u Crnoj Gori (oko 47.000). Preko 600.000 Albanaca je emigriralo u Grčku od 1990; a veliki broj je otišao u druge zemlje. Službene grčke statistike negiraju postojanje velikih albanskih zajednica u Epiru, dok albanske procjene govore sasvim suprotno.
Jezik koji se koristi je albanski, a grčkim se služi grčka manjina u južnim dijelovima zemlje. Slavenski goranski jezik se govori u Gorë u okrugu Kukës. Selo Shishtavec je glavno središte goranskog jezika. U ostale lingvističke i kulturne grupe spadaju Vlasi i Romi.
Od otomanske okupacije, većina Albanaca su muslimani (70%), iako je religija bila zabranjena u vrijeme komunizma. Pravoslavci čine (20%) (na jugu) a Katolici (10%) stanovništva (na sjeveru; vidi Miriditska republika). 20% ukupne muslimanske populacije su iz reda Bektashi.
 |
 |
 |
 |
 |
 |