BOSNA I HERCEGOVINA
Bosna i Hercegovina (BiH) je država u Europi, na zapadu Balkana. Graniči s Hrvatskom, Srbijom, i Crnom Gorom. Glavni grad je Sarajevo.
ISTORIJA POLITIKA GEOGRAFIJA POKRAJINE KANTONI KATOLIČKA UPRAVNA PODJELA
U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.
Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosnom vlada hrvatsko kraljevstvo. Tijekom 11. i 12. stoljeća vlast je preuzela kraljevina Ugarska. Srednjovjekovna bosanska politička jedinica (prvo banovina, a onda kraljevstvo) stekla je neovisnost oko 1200. godine.
U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi kolik). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani, ili pripadnici Crkve bosanske. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njen veći dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478 posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.
Dva netom spomenuta feudalca i njihova pripadnost Crkvi bosanskoj, a ne tursko osvojenje Bosne stvorili su bosansko kraljevstvo u njegovoj najvećoj slavi i prostornosti. Zaprema Bosne od strane Turaka nije bitno povećala površinu bosanskog kraljevstva kad se ima u vidu što su kao svoju dotu njih dvojica unijeli u bosansko kraljevstvo.
Hrvoje Hrvatinić je podrijetlom Hrvat iz obitelji koja potječe iz roda Svačića, i sam kralj Tvrtko I spominje da mu je prišao Hrvoje "sa svojimi Hrvati" (Vidjeti rukopise u izdanju Veselina Masleše prikupljene od Maka Dizdara). Turska osvajanja proširila su granice bosanskog sandžaka, ali Bosna i Hercegovina uglavnom je ostala na onome što je legalnim putem dobila. Čak je i Bihać nekoliko desetljeća bio u Hrvojevim rukama, a Hrvoje je u jednom navratu uredovao i stvari između Griča i Kaptola.
Tijekom turske vlasti, mnogi su stanovnici današnje Bosne i Hercegovine prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u momentu pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred Srpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika da dospiju do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad ona postaje protektorat Austro-Ugarske.
Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena. Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu.
Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.
BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Bosanski Srbi nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli rat radi podjele po etničkom načelu. Na jednoj strani su se našli BiH-Hrvati koji su radi obrane svojih teritorija osnovali HVO i HOS, BiH-Muslimani (kasnije pod imenom: Bošnjaci) i znatan broj BiH-Srba ( koji je ostao odan državi Bosni i Hercegovini ), a na drugoj Srbi iz BiH koji su se stavili na stranu velikosrpskih snaga. U početku su velikosrpske snage, ohrabrene početnim ratnim uspjesima, oslovljavale Bosnu i Hercegovinu kao "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Dobro organiziranom obranom od strane Hrvata, a kasnije i Bošnjaka (koji su se ipak prekasno organizirali, što je tijek rata vrlo brzo pokazao), srpsko napredovanje je zaustavljeno, apetiti su svedeni na "realniju" mjeru, pa su za svoju paradržavnu tvorevinu uzeli naziv Republika Srpska.
1993. javljaju se sukobi između BiH-Hrvata i BiH-Bošnjaka. Do konca godine sukob se rasplamsao do te mjere da su se umirila skoro sva ratišta tih dvaju naroda prema području kontroliranog od strane Srba. Ipak, nisu na svim područjima Hrvati i Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci) ratovali jedni protiv drugih, nego su se nastavili boriti jedni uz druge (primjerice, Bihaćka krajina, Posavina i Usora).
U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije s Republikom Hrvatskom. Tome je prethodilo primirje iz siječnja iste godine, sklopljeno između snaga Herceg-Bosne i snaga BiH - Muslimana odanih vladi Alije Izetbegovića, sklopljeno uz veliki utjecaj međunarodnih čimbenika.
Nešto kasnije, vodstvo Bošnjaka, tada još uvijek pod imenom Muslimani, uzima ime Muslimani-Bošnjaci za svoj narod. Ime se javljalo također i u obliku Bošnjaci-Muslimani, a na koncu se koristi samo Bošnjaci..
U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.). Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta i jednog distrikta.
Distrikt je Brčko
Glavni članak: Politika Bosne i Hercegovine
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 4 godine. Njih izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina). Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.
Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s predsjedništvom.
Bosna i Hercegovina je smještena na zapadnom Balkanu, a graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu, te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku. Najveći dio teritorija čine planine i visoki krš, pokriveni šumama i pašnjacima. Najviši vrh: Maglić (2,386 m). Lučki grad Neum u Hercegovačko-neretvanskom kantonu je jedini izlaz na more. Klima je umjereno kontinentalna: topla ljeta i hladne zime.
( abecednim redom )
Po povijesnom i zemljopisnom kriteriju, u Bosni i Hercegovini se nalaze ove pokrajine ( neke se i preklapaju međusobno, op.a. ):
Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 kantona*:
Bosna i Hercegovina je podijeljena na 4 crkvene jedinice:
-1 Nadbiskupija:
-3 Biskupije:
Riječna luka Bosanski Brod.
Poslije Makedonije, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, a hrana se uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja gospodarstva, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja.
Tri godine ratovanja uništile su bosansko gospodarstvo i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon mira, proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 41%.
Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 4.365.369 stanovnika sa ovim sastavom: 43.7 % Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci), 31.3 % Srba i 17.3 % Hrvata, dok se 5.5 % ljudi deklariralo kao Jugoslaveni. Religijska podjela uglavnom slijedi etničku: 88% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani, a 99% Srba su pravoslavci. U Bosni i Hercegovini živjeli su i pripadnici nacionalnih manjina. Nijihov broj na popisu iz 1991. godine, bio je sljedeći: Albanci - 4.922, Crnogorci - 10.048, Česi - 590, Talijani - 732, Židovi - 426, Mađari - 893, Makedonci - 1.596, Nijemci - 470, Poljaci - 526, Romi - 8.864, Rumunji - 162, Rusi - 297, Rusini - 133, Slovaci - 297, Slovenci - 2.190, Turci - 267 i Ukrajinci - 3.929.
Podaci su se od tada znatno promijenili jer je u ratu poginulo oko 100 tisuća ljudi po najnovijim procjenama, a pola stanovništva se preselilo.
Prema podacima iz CIA fact book iz 2000. godine, BiH ima 4.025.000 stanovnika a etnički sastav je bio sljedeči - 48% Bošnjaci, 37.1% Srbi, 14.3% Hrvati i 0.6% ostali.
Etnički sastav: Muslimani 39.5 %, Srbi 32 %, Hrvati 18.4 % i drugi.
Etnički sastav: Muslimani 39.6 %, Srbi 37.2 %, Hrvati 20.6 % i drugi.
Etnički sastav: Srbi 42.9 %, Muslimani 25.7%, Hrvati 21.7 % i drugi.
Etnički sastav: Srbi 44.4 %, Muslimani 31.3 %, Hrvati 23 % i drugi.
Srbi 41.6 %, Muslimani 34.7 %, Hrvati 22.6 % i drugi. [1]
 |
 |
 |
 |
 |
 |