A cijeli život Leonarda da Vincia smatra se legendom. ”A legenda je njegov život postao samo zato što je bio ispunjen mrakovima i tajnama, svjetlostima i paradoksima”. Jedan od prvih Leonardovih biografa, Vasari, prenosi 1955. godine riječi njegovih savremenika: ”Njegova fizička ljepota zasluživala je sve hvale; u svakom njegovom pokretu bilo je gracilnosti.... Njegova snaga bila je spojena sa spretnošću, i njegovu užarenu dušu nagonila na kraljevsku velikodušnost.”
***
Otkud toliki talenat, pitaju se vijekovima kritičari, ne nalazeći, naravno, odgovor samo u njegovom vulkanskom temperamentu, niti svojevoljnosti i radoznalosti. A slikar je od djetinjstva činio sve samo po vlastitoj volji. U dvanaestoj godini, otac, notar, iz Vincia, uspijeva da ga upiše u atelje tada najznačajnijeg umjetnika, Andrea del Verroccihia u Firenci. Ali Leonardo se neće zadugo usidriti u ovoj luci. Godine 1483, nastaniće se u Milanu.
***
Ovaj put nije u pitanju samo njegov nemiran duh koji ga tjera dalje i drugdje, nego i ”strateški potez s njegove strane”, budući da je glavni grad Lombardije, u kojoj vlada porodica Sforza, bogatiji od Firence i daje mu više mogućnosti za rad i zaradu. Njegove mecene biće ne samo pomenuti Sforza nego i Cezar Borgia, Louis XIII, koji ga određuje za kraljevskog slikara, i napokon François Prvi. Bez ozbira na lagodan materijalni život, Leonardo je skroman, oblači se jednostavno, hraneći se povrćem i korijenjem, jajima, i hljebom; ne odlazi kod astrologa i prezire ljekare, ”destruktore života”.
***
Strasni Leonardo je, možda, i inkarnacija paradoksa. Fasciniran ljepotom lica i loknavom, plavom kosom dječaka, koga sreće i kog će nazvati ”đavolčetom”, ostaviće u svom notesu lascivnu karikaturu što pokazuje da je u ovom susretu bilo nečeg više od fasciniranosti ljepotom. U istom notesu, Leonardo je zapisao i rečenicu: ”Strast duše odgoni fizičku želju”.
 |
 |
 |
 |
 |
 |