.jpg)
ADOLF HITLER
Adolf Hitler (20. apila 1889. u Braunau u Austriji - 30.aprila 1945 u Berlinu), njemački političar, državnik, vođa (Furher) Njemacke Nacionalsocijalisticke radnicke stranke (Nacisticke stranke) kao i NacističkeNjemacke od 1933. do 1945. i to na dužnosti njemačkog kancelara, vrhovnog državnika, predsjednika države i diktatora.
Kao animirani i karizmatični govornik, Hitler je smatran kao jedan od značajnijih vođa u svjetskoj istoriji. On je uspio angažirati njemački vojno-industrijski kompleks u izbavljanju države iz ekonomske depresije koja je vladala nakon završetka Prvog sjetskog rata, a u svom zenitu, imao je vlast nad većinom Europskog kontinenta.
Hitlerov pokušaj stvaranja Velike Njemačke (Grossdeutschland), prvo mirnim putem preko lobiranja i kroz stvaranja pritiska kroz njemačko življe putem masovnih pokreta i referenduma u okolnim zemljama. U malom rasponu uspio je pripojiti Austriju (Anschluss) te pojedine dijelove Cehoslovacke sa njemačkim življem. Invazijom na Poljsku 1939. nakon propalog pokušaja da kroz pritiske povrati teritorije izgubljene nakon Prvog svjetskog rata, izbija 2.svjetski rat gdje je u nešto manje od punih 6 godina sukoba između bloka Osovina i Saveznika proizvedo razaranje velikog dijela Europe. Hitler je takođe smatran glavnim ideologom rasne politike nacističke Njemačke, kao i idejnog pokretača politike istrebljenja naroda i rasa u Holokaustu. Hitlerov san - stvoriti hiljadugodisnji Rajh, super državu u kojemu bi njemački narod imao apsolutnu vlast - slomio se 30.aprila 1945. kada je Hitler izvršio samoubojstvo u svom bunkeru, ispred nadiruce sovjetske Crvene armije.
Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunau u 18:30 20.aprila 1889, kao četvrto od ukupno šestero djece carinika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Zbog posla obitelj Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te naposlje u Leonding bei Linz. U osnovnoj školi Hitler je bio dobar učenik, dok je pri upisivanju u srednju školu 1900 u Linzu dva puta trebao ponoviti prijamni ispit, a ponavlja i prvi razred. Dok je bio u srednjoj školi Hitler biva opčinjen Pan-germanskim pokretom i predavanjima profesora Leopolda Poetscha. Pan-germanski pokret je snažno utjecao na Hitlera i stvaranje njegova svjetonazora. U siječnju 1903. umire Hitlerov otac Alois, dok 4 godine kasnije u decembru 1907. od raka dojke umire Hitlerova majka Klara.
Nedugo poslije majčine smrti, s 18 godina života Hitler napušta Linz i odlazi u Bec, u nadi da će postati likovni umjetnik. Kao siroče dobivao je mirovinu, a dodatne prihode zarađivao je radeći ilustracije kuća i zgrada po narudžbi. Hitler se prijavio dva puta na prijamni ispit u školi primijenjenih umjetnosti u Beču, ali u oba pokušaja nije prošao. Godine 1910., kada je naslijedio nešto novaca od pokojne tetke, gubi mirovinsku potporu. Nasljeđeni novac je ubrzo potrošio, te bez zvanja i stalnog posla Hitler preživljava preslikavajući scene sa razglednica koje je prodavao na trgovima, živeći u hostelima za beskućnike. Kad bi mogao, posjećivao je operu i čitao. Tijekom ovog života na rubu egzistencije u Beču, Hitler je se razvio u antisemita, a nadahnuće je dobivao preko tada aktivnog antisemitskog publicista kao Lanz von Liebenfels te političara kao Karl Lueger, tadašnjeg gradonačelnika Beča. Kroz svoj život na dnu, te kroz utjecaj antisemitskoga tiska i političara Hitler je oblikovao svjetonazor u kojem su figurirali tobožnja rasna superiornost germanske "rase" ("Arijevska rasa"), poimanje povijesti kao povijesti rasnih borbi, te vjerovanje da su Židovi prirodni neprijatelji "arijevske rase" i osnovni problem za loše stanje u njemačkoj i austro-ugraskoj ekonomiji. Mržnja prema Židovima ili antisemitizam je bio duboko ukorijenjen početkom 20. stoljeća u mnogim europskim zemljama; Austro-Ugarska nije bila izuzetak. U Beču, prije Prvog svjetskog rata, živjela je oveća židovska zajednica koja je uključivala i mnoge ortodoksne Židove koji bijahu lako prepoznatljivi po odijevanju i ponašanju (crni kaftani, govor na jidišu itd.) Židovi su također bili aktivni u kulturi, ekonomiji, znanosti i bankarstvu- daleko natprosječno u odnosu na postotni udio u pučanstvu.
Gornji ulomak je ukratko prepričana Hitlerova kvazibiografska ispovijest iz njegova djela "Mein Kampf". No, moderni povjesničari (prije svih najvažniji suvremeni autoritet za Hitlera, britanski povjesničar Ian Kershaw) smatraju da je do formiranja Hitlerova svjetonazora došlo kasnije, tek u 1920-ima u ozračju frustracija izgubljenoga 1. svjetskoga rata, te da je Hitler unatrag projicirao osnovne točke svoga političkoga programa (rasnu mitologiju temeljenu na vulgarnom socijalnom darvinizmu, antisemitiszmu i pangermanizam, slavofobiju i nacionalni ekspanzionizam). Za bečko razdoblje nema potvrđenih iskaza o Hitlerovim navodnim animozitetima i preferencijama.
Hitler se 1913. seli u Muenchen kako bi izbjegao služenje vojnog roka u
Austro-Ugarskoj vojsci, no nedugo poslije biva uhićen od habsburških vlasti, te
poslije medicinskog prijegleda proglašen nesposobnim za vojnu službu. S vojnom
otpusnicom vraća se u Munchen i ulaskom Njemačkog carstva u 1. svjetski rat
dragovoljno prilazi Bavarskoj vojsci u kolovozu 1914. Bio je na bojištima
Francuske i Belgije kao kurir i pismonoša. Iako je Hitlerova vojna služba bila
primjerna, zbog toga što nije bio njemački državljanin nikad nije bio
unaprjeđivan iznad čina kaplara. U službenim izvješćima Hitler bijaše dva puta
pohvaljen za hrabrost na bojištu, te je odlikovan Željeznim križem druge klase u
prosincu 1915, a u kolovozu 1918. dobija Željezni križ prve klase (kaplari su
rijetko primali ovo odlikovanje). Kraj rata Hitler dočekuje u bolnici na bojištu
gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim
otrovom na bojišnici. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u studenom 1918,
Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego
je, navodno, "izdana" od skupine koju su činili ratni profiteri, Židovi,
socijalisti i razni nenjemački "unutarnji neprijatelji" koji su se uvukli u
vladajuće strukture.
U propagandističkoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba), Hitler opisuje svog oca kao naprasita tiranina, dok u stvarnosti ništa ne upućuje na to da je on odgojen drukčije od ostale djece toga doba. Što je Hitler svome ocu za vrijeme njegova života zamjerio, bilo je to da je njegov otac bio vanbračni sin Anna Maria Schicklgruber (Hitlerov djed) i 1876 u svojoj 40-toj godini života Hitlerov otac Alois je promijenio svoje prezime u Hitler. Da li je kasniji muž od Aloisove majke u stvarnosti bio Hitlerov djed, to nikada nije bilo dokazano. Johann Georg Hiedler nikada nije priznao njegovo očinstvo. Ovaj podatak su saveznici mnogo koristili za vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke koje su započinjale sa Heil Schicklgruber. Ovo je isto bila i izvor napada Hitlerovih političkih protivnika prije rata.
Postoje također izvori koji upućuju da je Hitler dijelom Židov. Navodno, njegova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber začela dijeta dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu (Austrija). Ovu tvrdnju pobijaju povjesničari Werner Maser i Ian Kershaw, jer su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljeću te da Židovi nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber radila kao sluškinja u tom gradu.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila angažirana u suzbijanju socijalistickih pobuna koje su izbijale diljem Njemačke, uključujući i Minhen, gdje se Hitler vratio 1919. Hitler je također sudjelovao u obučavanju u 'nacionalnom razmišljanju' koje je vodio "Odjel za obučavanje i propagandu" (Dept lb/P) bavarske "Reichwehr" skupine, koje je predvodio kapetan Mayr. Cilj ove skupine bilo je stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca za poraz Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Židovstvu", komunistima i kao i političarima svih boja i oprijeljenja.
Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan "V-Mann"-om "Skupine za prosvjetljavanje" kojem je bio cilj utjecanje na vojnike koji su imale isti svjetonazor, a glavni štab je također odredio da infiltrira jednu malu nacionalistički orijentiranu stranku Njemacku radnicku stranku u januaru 1919. Hitler je postao članom Njemačke radničke stranke u maj 1919, gdje se upoznao sa Deitrichom Eckartom anti-semitom i ključnim članom stranke.
1920, Hitler je otpušten iz vojske te je odmah nakon toga sasvim se uključio u aktivnosti Njemačke radničke stranke. Ubrzo je postao njezin vođa i promijenio joj ime u Njemačka nacional-socijalistička radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), znanu i kao Nacisticka stranka . Hitler je ubrzo shvatio da ima dva talenta: govorništvo i nadahnjivanje osobne lojalnosti. Njegovi ulični govori u kojima je napadao Židove, socijaliste i liberale, kapitaliste i komuniste, osvojilo je umove privrženih sljedbenika, od kojih su prvi postali: Rudolf Hess,Herman Goering, i Ernst Rohme. Jedan od obožavatelja je bio i njemački feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio iskoristiti kao paravan za preuzimanje političke moći u Minhenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov puč ili Marš na Berlin 8 studenog 1923, kada su nacisti započeli marš iz jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata u cilju izbacivanje tadašnje Bavarske vlade koju su sačinjavali desni separatisti, a poslije su namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga za privremenog vođu.
Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u aprilu 1924 sud je presudio kaznu od pet godina zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao knjigu Mein Kampf (Moja borba) svome zamjeniku Rudolfu Hessu. U decembru 1924 Hitler sa svojim sljedbenicima biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon izlaska iz zatvora započinje sa dugim naporom da ojača stranku; 1925 osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel(SS), elitnu jedinicu obučenu u crno koju je predvodio Heinrich Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova za istrebljenje Židova i ostalih naroda i rasa tokom 2. svjetskog rata.
Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba, te isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma, sporazuma koji je bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata. Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te teritorij u Europi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka, izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage na 100,000 vojnika.... Odredbe Versajskog sporazuma bile su teške, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to dobro znao, te je iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Isprva, zbog jednostavne retorike oko krivljenja svjetskog židovstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke poruke kombiniranjem antisemitskih ideja skupa sa kritiziranjem Weimarskog sistema i stranki koje su je podržavale, nacisti su polako počeli pretvarati u glasove na izbornim mjestima.
Hitlerov ključni trenutak je došao sa Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska republika nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.
Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni sa visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930 bili su katastrofa za vladu desnog centra na čelu sa Heinrih Bruningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U prosincu 1931. godine izbio je skandal sa Hitlerovom nećakinjom [[Geli Raubal]. Pronađena je mrtva u svojoj spavaćoj sobi počinivši samoubojstvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli počinila samoubojstvo zbog ljubavne veze sa Hitlerom, što nikada nije bilo potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.
Pošto su Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su sa nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paul von Hindenburg kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je doći drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u aprilu 1932.
Nakon što je pobijedio predsjedničke izbore Hindenburg je raspustio vladu i imenovao je novu vladu s Franz von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima Nacisti su dobili 230 sjedala i tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji sa nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanje nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.
Papen i Katolicka stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nešto glasova i sjedala u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjilo njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše sjedala u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurt von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i sa disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregor Strasserom.
Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemacke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji sa DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena za zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke:Hitlera, Göringa, i Wilhelm Fricka.30.januara 1933, Adolf Hitler je položio je službenu zakletvu za kancelara Reichstaga.
Na izborima u martu 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji sa DNVPom držali su većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoći Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opoziciji ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U kolovozu 1934 umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednik nacističke stranke, kancelar, i predsjednik države. Ovu konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom kolovoza 1934.
Osiguravši apsolutnu političku vlast bez većinske podrške njemačkog biračkog tijela, Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i kroz vještu medijsku kampanju koju je provodio njegov šef propagande Dr. Joseph Goebbels. Goebbels je u suradnji sa Hitlerom i Nacističkom partijom uspio uvjeriti većinu Nijemaca da je Hitler bio spasitelj Njemačke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i jarma Židova.
Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu".
Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske projekte, a jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene kao reprezentacija Njemačke vrline.Albert Speer je imao titulu glavnog arhitekta Rajha, a napravljeni su i planovi o preuređenju Berlina (Germania) po uzoru na stari Rim.
Svoje protivnike, kritičare kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku. Mnogi su tako završili u koncentracijskim logorima, dok su se mnogi iselili uključujući i polovinu njemačkih Židova.
U Noci dugih nozeva 29.jula-30.julaHimmler po naredbi Hitlera ubija Ernst rohma glavnog komandanta SA kao i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke protivnike kao i potencijalne protivnike. Na 2.augusta 1934 predsjednik Hindenburg umire, i Hitler odmah spaja urede kancelara i predsjednika i imenuje sebe vođom smrti (Fuhrer) Njemačke. Ovim imenovanjem svi pripadnici vojske od sada su davali svoju službenu zakletvu Hitleru, a ne Njemačkoj i njemačkom narodu. Ovo spajanje ureda predsjednika i kancelara bilo je izglasano u parlamentu nekoliko sati nakon Hindenburgove smrti. Plebiscitom na 19.augusta 1934. 89.9% birača potvrđuje da se slaže sa spajanjem dvaju ureda i novim ovlastima Hitlera.
Nacistički kabinet 1935 kroz Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nisu također bili dozvoljeni posjedovati tvrtke. Na židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na Židove je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći 'Kristallnacht' spaljene su sve knjige koje su napisali pisci židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima između studenog 1938 i rujna 1939 iz Njemačke bježi više od 180,000 Židova, dok sva imovina koja je ostala iza njih je nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim mjestima.
U ožujku 1935 Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo regrutaciju te je počeo je naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine) i vojno zrakoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranjem velikog broja muškaraca i žena u vojne jedinice, smanjilo je nezaposlenost no isto izobličio ekonomiju Njemačke.
Godinu dana poslije, u ožujku 1936 Hitler je ponovno je prekršio Versajski ugovor, reokupiravši demilitariziranu zonu Rajnske oblasti. Kada je Hitler vidio da nikakav vojni odgovor nije slijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim pothvatima. U srpnju 1936 izbija Španjolski građanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage da pomognu pučistu generalu Franciscu Francu da zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo puč protiv koalicije lijevih stranaka Narodni front koji su pobijedili na izborima. Španjolska je postala probni poligon za njemačku vojsku i avijaciju, gdje su se oprobavala nova oružja kao i upotreba novih vojnih doktrina.
Između Njemačke i Italije proglašeno je savezništvo - nazvana Osovina. Ovo savezništvo je proklamirao Galeazzo Ciano 25 listopada 1936., koja je kasnije proširena priključivanjem Japana, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno savezništvo se zvalo [Sile osovine]].
Između 1942 i 1945, SS skupa sa kolaboracionističkim vladama i regrutima u zemljama pod njemačkom okupacijom, sistematski su ubili 3.5 milijuna Židova u koncentracijskim kampovima, ili kroz robovski rad, izgladnjivanjem, masovnim strijeljanjima, bolešću.. Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i sljedeći: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihički bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci, protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i redovnici, vođe radničkih sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.
U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke glavešine skupa sa Hitlerom su podržavali ideju o masovnom istrebljenju Endlösung Židova korištenjem otrovnog plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, i ovo odluka se kasnije referira i spominje pod nazivom "Završna solucija židovskog pitanja. Da bi se uspostavila bolja koordinacija između raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20 siječnja 1942 na kojem su sudjelovalo petnaest glavnih nacističkih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija sa ove konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22 veljače 1942 Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima, koja je bila zabilježena, u kojem je rekao: "...zdravlje nacije ponovno povratit ćemo kada se riješimo Židova"
Pritiskom na svoju rodnu Austriju Hitler je 12. ožujka 1938 prisilio na ujedinjenje s Njemačkom (Anschluss) kada je napravio trijumfalni ulazak u Beč. Nedugo poslije pojačao je krizu u Sudetima područje tadašnje Čehoslovačke u kojem su većina žitelja bili Nijemci. Uskoro zatim kroz Minhenski sporazum u rujnu 1938 kroz pregovore sa britanskim premijerom Neville Chamberlainom uspijeva dobiti Sudete i s time je bio spriječen rat, no time su se samo povećali Hitlerovi apetiti, i još tome američki Time Magazine' proglasilo je Hitlera Man of the Year ili čovjekom godine za 1938.
Nakon nepunih godinu dana Hitler je naredio njemačkoj vojsci da uđe u Prag 10. ožujka 1939., i kod ovog poteza Britanija i Francuska su izgubili strpljenje te su odbili udovoljiti Hitlerovom zahtjevu za pripajanje dijela teritorija Poljske koje je Njemačka izgubila Versajskim ugovorom. Pošto zapadne sile nisu uspjele sklopiti dogovor o savezništvu sa Sovjetskim savezom propala je šansa za napad, i Hitler je uspio napraviti tajni pakt o ne agresivnosti (Molotov-Ribbentrop pakt) na 23. kolovoza 1939 sa Staljinom. Osam dana poslije 1. rujna 1939 Njemačka napada Poljsku, dok Britanija i Francuska objavljuju rat ispunjavajući ugovor o agresiji sa Poljskom na iznenađenje Hitlera.
Nakon što je osvojena Poljska krajem rujna 1939., Hitler je započeo izgrađivanje sile koja se kolokvijalno zvala "sitzkrieg" ili stajaći rat, ova faza je završila u ožujku 1940., napadom na Dansku i Norvešku. U svibnju 1940., Hitler je zapovjedio napad na Francusku, prilikom čega je bila osvojena Belgija i Nizozemska. Francuska je kapitulirala 22 lipnja 1940. Ovi brzi uspjesi su ohrabrili Njemačke saveznike, posebno Italiju, koja se priključila u rat u maju 1940.
Britanske jedinice povukle su se na sjevernu obalu Francuske kod Dunkirka, i poslije na Britansko otočje sa ostacima francuskih vojnih jedinica. Hitler odmah započinje sa opsadom Britanije u Bitci za Britaniju koja je trajala sve do svibnja 1941. Kroz 1941. Hitler osvaja Jugoslaviju i Grčku. Istočna Europa i Balkan nalazi se u okupaciji ili u savezništvu sa Hitlerom. Kada je osigurao pola Europe, Hitlerove ambicije nakon neuspjele opsade Velike Britanije usmjerava svoj pogled na istok te 22 lipnja 1941, Hitler je napao SSSR sa 3 milijuna njemačkih vojnika, prekršivši tako pakt o ne napadanju koji je bio sklopljen dvije godine ranije. U invaziji na SSSR, koja nazvana Operacija Barbarossa, Hitlerove snage su u munjevitom napadu uspjeli osvojiti veliki dio evropskog dijela SSSR-a i desetkovati Crvenu armiju. Njemačke snage su uspjele prodrijeti do Moskve, ali su u prosincu 1941 bili odbijeni i primorani na povlačenje zbog jake zime, neopremljenosti za uvjete a i zbog žestokog otpora sovjetskih snaga. Operacija Barbarossa je propala u svojoj namjeri da osvoji Moskvu i da ostvari brzu pobjedu nad Crvenom armijom.
U Bitci za Staljingrad Njemačka vojska je pretrpjela prvi ozbiljni poraz u ratu, dok u sjevernoj Africi, Britanija je porazila Njemačke snage u bitci kod El Alameina slomivši Hitlerove planove da osvoji Sueski kanal i Srednji Istok. Ovi porazi napravili su preokret u Drugom svjetskom ratu, jer je poslije ovih poraza Hitlerove vojni potezi su postale eratični, dok je svakim danom Njemačka vojna sila i ekonomija slabila. Hitlerovo zdravlje je postalo je sve slabije: njegova lijeva ruka je drhtala, i Hitler je imao teškoće je kontrolirati. Biograf Ian Kershaw smatra da su Hitler bolovao od Parkinsonove bolesti.
Hitler je deklarirao rat protiv SADa 11 prosinca 1941 zbog pakta s Japanom, i time je stavio Njemačku protiv koalicije koju su sačinjavale: SAD (najveća industrijska i financijska sila tog vremena), najveće tadašnje zemaljske imperije Britanske imperije, kao i protiv jedne od najmnogoljudnije nacije Sovjetskog saveza.
Nakon iskrcavanja saveznika u Siciliji i na Talijanski poluotok 1943., Hitlerov saveznik Benito Mussolini je zbačen s vlasti. Na istoku Crvena armija je započela sa potiskivanjem njemačkih snaga sa teritorija SSSR-a. Na 6 lipnja 1944 saveznici iskrcavanju se na obalama sjeverne Francuske, i tako su otvorili zapadni front. Realisti unutar njemačke vojske uvidjeli su da je poraz neizbježan, i jedna skupina oficira je skovala urotu da se Hitler ubije. Dogovoreno je da se Hitler ubije sa podmetnutim eksplozivom koji je bio skriven u torbi. Ovu akciju je trebao izvesti Claus von Stauffenberg, postavljanjem bombe u Hitlerovom vojnom štabu tzv. Vučjem gnijezdu na 20 srpnja 1944. Ova bomba je bila razorna no ona nije uspjela ubiti Hitlera, niti ga čak teško raniti. Poslije ovog napada Hitler se osvetio svim urotnicima, ubivši više od 4000 ljudi i tako je razbio pokret otpora.
Krajem 1944, sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice sa teritorija kojeg su držali prije 1941 godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su zapadne vojske započinjale prodor u Njemačku. Sa vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat, no Hitler nije dozvolio nikakve mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te zbog toga njemačke snage su nastavljale borbu. U travnju 1945 kada je Crvena armija došla na domak granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler skloni u Bavarsku ili u Austrijske planine gdje bi mogao se dulje održati, no Hitler je bio odlučan da ostane i da umre u glavnom gradu Reicha.
Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od bunkera, smatra se da je Hitler izvršio samoubojstvo 30 travnja 1945 pištoljem u glavu dok je u isto vrijeme zagrizao u tabletu sa cianinom. Hitlerovo tijelo kao i tijelo Eve Braun (dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), bila su spaljena u vrtu parlamenta.
Krajem 20. stoljeća otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke te da su zadržali nekoliko dijelova njegove lubanje. DNK istraživanjem ovih ostataka sa osobama sa bližim porodičnim vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu te su ostaci koji su bili sačuvani u Moskvi bili zaista od Hitlera.
U svojoj posljednjoj želji Hitler je za predsjednika Njemačke imenovao vice admirala Karl Dönitza, dok je kancelara imenovao Goebbelsa. Goebbels i cijela njegova obitelj načinila je samoubojstvo 1 svibnja 1945, dok je 8 svibnja 1945, Njemačka je potpisala bezuvjetnu predaju. Hitlerov "Tisućljetni Reich" trajao je samo 12 godina.
Poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Hitler i nacistička stranka u većini zemalja svijeta poistovjećivani su sa zlom, te u povijesnim analizama i u popularnoj kulturi Hitler i nacisti na zapadu su uniformirano bili prikazivani u negativnom smislu. Ovaj negativni pogled je također prisutan u većine današnjih Nijemaca. Na primjer, danas u Njemačkoj zabranjeno je prodavati ili rasparčivati Mein Kampf , ili pokazivati bilo koje nacističke simbole i svi neonacisti su pod prismotrom Verfassungsschutz, federalnog ureda za zaštitu ustava.
Bez obzira na sve to, u nedavnoj prošlosti mnogo je javnih ličnosti iskazali su pozitivne ili neutralne ocjene Hitlerove vladavine i nacista; posebno u nekim zemljama Južne Amerike, Islamskog svijeta i nekih dijela Azije. Na primjer budući Egipatski predsjednik napisao je 1953 referat u kojem je pozitivno prikazao Hitlera, ili Bal Thackeray vođa desne Shiv Sena stranke u indijskoj državi Maharashtra 1995. javno je izjavio da je obožavalac Hitlera. Neki od revizionističkih povjesničara navode da Hitlerovi pokušaji da izvede svoj narod iz ekonomske depresije i iz drakonskih mjera Versajskog ugovora i sve što je činio nije bilo ništa drugačije nego neko od drugih vođa kroz povijesti čovječanstva, no većina povjesničara portretiraju Hitlera kao najogavnijeg vođu u povijesti čovječanstva.
 |
 |
 |
 |
 |
 |