Staljin i njegov teror

U godini kada svijet na različite načine obilježava 60. obljetnicu pobjede nad nacizmom, a mnogi još prepričavaju lipanjsku spektakularnu i dosad najskuplju vojnu paradu u Moskvi, evokacija na lidera bivšeg Sovjetskog Saveza, koji je prepoznat kao jedan od najvećih ljudskih monstruma u povijesti, doista je pomalo neshvatljiva. Josif Visarionovič Staljin predvodio je SSSR u pobjedi nad nacizmom, to je činjenica, no, neka njegova djela u to vrijeme, a pogotovo nakon završetka II. svj. rata definitivno ne pripadaju dijelu povijesti kojim bi se ta velika zemlja trebala ponositi.
Unatoč spoznajama i dokazima o smrtnim kaznama, gulazima i ubojstvu desetaka milijuna sunarodnjaka, u proteklih nekoliko mjeseci uvelike se povećala prodaja knjiga o Staljinu, ali, što je osobito zanimljivo, povećao se i broj autora čije su knjige o tom lideru izašle ove godine. Ako je suditi po glasu javnosti u određenim dijelovima Rusije i komentarima pojedinih autora spomenutih knjiga, čini se da je na djelu Staljinova rehabilitacija, pa čak se dovodi u pitanje i njegova uloga u zločinima koji su počinjeni. Tako je, primjerice, poput bombe odjeknula izjava jednog od štovatelja Josifa Staljina, inače vrlo uglednog pravnika zaposlenog u institucijama ruskog grada Orela, da "dosad nitko nije dokazao njegovu umiješanost u smrt 27 milijuna ljudi", a neki od autora novih knjiga, koje su tek stigle na tržište, čak neizravno tvrde da i sam Vladimir Putin tako misli.
Glasnost otvorila arhive
Desetljećima su znanstvenici sa Zapada nagađali o ruskim žrtvama u II. svj. ratu i žrtvama terora Staljinovih čistki nakon poraza nacističke Njemačke. Sovjetski arhivi bili su zatvoreni, a javnost pod nadzorom tajne policije nije imala hrabrosti govoriti o gulazima i Sibiru, strijeljanjima i tamnicama. Stvari su nabolje krenule tek s pojavom Glasnosti u bivšem Sovjetskom Savezu u kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća, a prvi zaključci zapadnih znanstvenika objavljeni su tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća.
Ipak, kako je javnosti postao dostupan samo mali dio arhivske građe, tako i svijet još uvijek nije mogao spoznati što se sve događalo sa SSSR-om od napada Njemačke do Staljinove smrti. Štoviše, znanstveni krugovi današnjice vrlo glasno prigovaraju Vladimiru Putinu da je nakon djelomičnog otvaranja arhiva neka građa postala još tajnija, a pogled u prošlost doslovce mutniji. Zato još uvijek ne postoje odgovori na brojna pitanja vezana uz broj žrtava Staljinovog terora, pa čak ni broj časnika koje je Staljin tijekom rata pogubio pod optužbom antisovjetizma.
Stoga nova izdanja koja su publicirana, kao i ona koja se tek pripremaju, mogu, ali i ne moraju, ponuditi nove spoznaje i činjenice o Staljinu i njegovom državnom aparatu. Čini se da se događa posve ista stvar kakva se događala prije nekoliko godina kada je tržište bilo preplavljeno knjigama o Hitleru. Ipak, za razliku od neupitno najvećeg zločinca XX. st. čiji je psihološki profil razmatran i kroz životni put i politički program objavljen u "Mein Kampfu", o Staljinu se piše kroz objašnjavanje njegove fascinacije sustavom koji je proizveo toliko zla.

KGB-ovci, ruski samuraji
Donald Rayfield napisao je knjigu "Staljin i njegovi sljedbenici: Tiranin i oni koji su ubijali zbog njega" (izdavač Random House), te na 541. stranici objašnjava kako je nakon godina terora države koju je vodila tajna policija "staljinizam postao dio ruske svijesti, ukorijenjen poput infekcije u tijelo ruske politike". Također, za aktualnog ruskog predsjednika i njegovu politiku autor kaže kako se "niti ne pokušava distancirati od Staljinovog holokausta, već ga prešućuje i, štoviše, slavi Staljina kao pobjednika, a KGB-ovce kao ruske samuraje".
Drugi autor, Robert Service ("Staljin: Biografija", 715 stranica, izdavač Belknap Harvard) tvrdi da je Staljin bio "kompleksna osoba", ali ne poput Hitlera paranoični shizofrenik, već je "imao poremećaj ličnosti koji je tek na granici s paranoidnom shizofrenijom". No, i Rayfield i Service pronalaze sličnosti Staljina i Hitlera upravo u glorifikaciji samog sebe te upotrebi terora i egzekucija u jačanju svog ega i vlasti.
Treći autor, Richard Overy ("Diktatori: Hitlerova Njemačka, Staljinova Rusija" 849 stranica, izdavač Norton) pronalazi konkretne sličnosti i malobrojne različitosti između Staljina i Hitlera zaključujući da su obojica diktatora svoju vlast temeljili na osobnoj snazi i teroru. Tu sličnost argumentira i znanom Staljinovom izjavom danom nedugo nakon potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop o rusko-njemačkom nenapadanju kako bi "Rusija i Njemačka zajedno bile nepobjedive". Tu izjavu i tada su mnogi protumačili kao potajnu Staljinovu želju, no, ostala je neostvarena možda i zbog Hitlerove gramzljivosti, prijevare i napada na Sovjetski Savez.

Prijevara "vrijedna" 27 milijuna
Upravo ta njemačka prijevara i problem Staljinova slijepog vjerovanja nacističkom kolegi čiji je konačni epilog bio brojanje milijuna žrtava (SSSR često nije ni bilježio sve svoje žrtve, te je to jedan od razloga da se ukupan broj ruskih žrtava u II. svj. ratu može samo nagađati) pokušava se razotkriti u dvjema knjigama. Bivši operativac američke CIA-e David E. Murphy u knjizi "Koliko je Staljin znao: Enigma operacije Barbarossa" (310 stranica, izdavač Yale) iznosi nepobitne dokaze da su sovjetski obavještajci više puta upozoravali Staljina na njemački napad, a ruski autor Constantine Pleshakov ("Staljinova glupost: Tragičnih deset dana Drugog svjetskog rata na istočnom frontu", 326 stranica, izdavač Houghton Miffin) objašnjava katastrofalne posljedice Staljinova nepovjerenja prema informacijama koje je dobivao kroz kratke autentične priče samih sudionika prvih dana njemačkog Blitzkriega na Sovjetski Savez.
Oba autora kao posljedicu navode već znane potpuno nepotrebne žrtve na bojištu, ali i u redovima Glavnog stožera gdje su generalske glave padale brzinom onih na obrambenim crtama. Upravo ta suluda nespremnost ruskih armija zbog povrijeđenog ega samog Staljina predmet je razmatranja povjesničara, pa tako i dvojice spomenutih autora.
Na kraju, broj od otprilike 27 milijuna sovjetskih žrtava, među kojima je iznimno velik broj smaknutih strijeljanjima, umrlih u gulazima ili su ubijeni na neki drugi način, autori tvrde, mogao je biti višestruko manji. Staljin se sa svojim neistomišljenicima nerijetko obračunavao s potpuno istim žarom s kakvim se obračunavao s nacizmom i upravo to neke knjige pokušavaju dokumentirati i objasniti. Upravo stoga nije neobično da je Staljin realno prikazan ne samo kao monstrum, već i prava katastrofa za svoj narod. Na žalost, postoje i oni koji još uvijek ne shvaćaju (ili ne prihvaćaju) istinu o Josifu Visarionoviču Staljinu.

 

POCETNA STRANA