Komunistički puč, revolucija i građanski rat
Lenjin je 17. IV., dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim
dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom «Travanjske teze». Osnovne teme
toga slavnoga političkoga programa sljedeće su: odbijanje potpore privremenoj
vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja
parlamentarizma, ukinuće vojske i policije, obnova Internacionale, promjena
naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje
veleposjednika. Osim razvidno utopijskih dijelova, taj je program u glavnini
pogodio želju većine naroda- poglavito u dvije točke: izlazak iz rata i podjela
zemlje. Većina se menjševika (a i boljševika) protivila većini teza koje je
intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. No, u srpnju
je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri
imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su
komunisti tvrdili da su u sovjetima imali «dubinsku većinu»- što je,
orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U srpnju dolazi, pod
krinkom demonstracija, do prvoga neuspjeloga boljševičkoga puča. Pod prijetnjom
uhićenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u Finsku,
vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: «Državu i
revoluciju», utopijski anarhoidni spis u kojem ocrtava državu budućnosti kojom
neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što
je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio «Državu i
revoluciju» kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala
Aleksandra Kerenskoga, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena
pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u kaos zajedno s
cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkoga generala Kornjilova.
U listopadu 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar:
boljševici su imali većinu u sovjetima (poglavito u najvažnijem, Petrogradskom),
njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu
kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tomu, liberalna,
menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti.
Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. listopada po starom, julijanskom
kalendaru (7. studenoga po novom, gregorijanskom) izvode puč u Petrogradu i
preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i
Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. studenoga. Relativno lak način
preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se «vlast
kotrlja ulicama, samo ju treba uzeti».
Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. listopada 1917. Boljševici, koji su
upravljali radom kongresa i određivali njegov tijek, ustanovili su Vijeće
narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom
Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju. Prvi Lenjinovi potezi
bili su prijedlozi o tromjesečnome primirju s Njemačkom i ukidanju privatnoga
vlasništva nad zemljom. Oba su usvojena, i boljševici su počeli nacionalizaciju
i pregovore s carskom Njemačkom. No, raspad ruske vojske, prodor Nijemaca, te
okupljanje protukomunističkih snaga uvukli su ih u vrtlog građanskoga rata
kojega su, nemalim dijelom, sami izazvali uzurpacijom vlasti. Lenjin je naumio
sklopiti mir s Nijemcima pod svaku cijenu: trebao mu je manevarski prostor kako
bi konsolidirao boljševičku vlast, dok su nacionalni i
internacionalno-revolucionarni interesi morali biti, privremeno, stavljeni u
drugi plan. Tomu se žestoko protivila većina u komunističkome vodstvu (Buharin,
Trocki, Zinovjev,..), koji su u tome vidjeli kako izdaju ruskih nacionalnih,
tako i međunarodnih proleterskih interesa. No, niz vojnih poraza je pokazao da
je Lenjin bio u pravu: sovjetski je vođa na koncu uspio slomiti otpor većine u
partiji i prisiliti ih na, za Ruse, ponižavajući mir u Brest-Litovsku 3. ožujka
1918., po kojem je Njemačkoj ustupljena kontrola nad Finskom, Poljskom,
Ukrajinom, i baltičkim zemljama-Latvijom, Litvom i Estonijom. Njemačka je vojna
sila stala, a Lenjin se usredotočio na učvršćenje boljševičke vlasti u Rusiji.
Sam je Brest-Litovski sporazum postao bezvrijedan nakon poraza carske Njemačke u
1. svjetskom ratu, u studenome 1918.
U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao
izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova.
To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni
izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još
nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a
pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa,
nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi
rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je
savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o
tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi-neovisno o
tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su
boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize
pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu
aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku
maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom
spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih
socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se
tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva,
preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje
seljaštva industrijskomu radništvu («diktatura proletarijata»), do fokusa na
Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I
na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela
otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih
revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko
pokušaja komunističkih pučeva (Mađarska, Njemačka), te poraz u invaziji na
Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji.
Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o
ustanovljenu Čeke («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke
policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora
nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore,
strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici
svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo.
Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100.000- 250.000 ljudi.
Građanski se rat razmahao od 1918., i u tome su se kaotičnome sukobu izdvojile
dvije snage: «Crveni» ili boljševici i «Bijeli», heterogenoga sastava u kojem su
dominirali caristički ruski nacionalisti, no sudjelovali su i socijalistički
antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju»,
ideologiziranu komunističku vojsku ustrojenu u siječnju 1918. godine.
Razjedinjenost i relativno slaba podrška intervencionista iz redova sila
pobjedničke Antante dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. Tijekom toga
razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava:
masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represalijama, teror i protuteror
odnijeli su oko 9 milijuna života. Među poznatijim posebnim događajima ističu se
pogubljenje cijele ruske carske obitelji u srpnju 1918. (motiv bijaše želja
boljševika da obezglave «bijele» protivnike- smaknuće dinastije učinilo je borbu
za ponovu uspostavu dinastije besmislenom) i atentat na Lenjina 30. kolovoza
1918. Lenjina je nastrijelila Dora Kaplan, pripadnica stranke
Socijalista-revolucionara. Atentatorica je smaknuta praktički odmah sljedeći dan
unutar zidina Kremlja; Lenjin, pogođen s dva metka u glavu, oporavio se nakon
operacije, no, smatra se da je to ranjavanje ubrzalo njegovo tjelesno propadanje
i doprinijelo pojavi paralize.
Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve
snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji
je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je
uzrokom (ili- najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i
nerazmjerno snažnijih patnji- broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko
je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv.
«ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na
terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao
potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara- taj je «pokus»
doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji
seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti
da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili
Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela
do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke
privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz
zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika
boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske
zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju,
Ukrajinu, ..) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije»- iako se
njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla
reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je
totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje-
u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno
je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države
bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se
predstavljala kao «diktatura proletarijata»- no, eksplozija što je razorila
stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke
avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama
o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture
koji su imali neodređeno «avangardnu» i «revolucionarnu» auru.
|
|
|
|
|
|