Površinu finskog prostora sačinjava Baltički štit. Štit je izgrađen od kristalastih škriljaca, granita, gnajsa i vulkanita iz doba arhajika. Ovo područje je bilo nabrano u prekambrijskoj periodi. Dejstvom spoljašnjih sila teren je uravnjen. U pleistocenu finski prostor je bio potpuno prekriven inlandajsom. Pleistocena glacijacija i moćni inlandajs su na svakom koraku ostavili svoje tragove. Lednici su kod manje otpornih stijena erodirali povlatne slojeve sve do rezistentne podloge. Taj materijal je akumuliran u obliku morena. Morene su zagatile brojna jezera, tako da Finska izgleda iz aviona kao vodoravno presječena spužva u čijim se rupicama nalazi voda. Oko 80% Finske prekrivaju glacijalni nanosi u obliku morena i drumlina (izduženi brežuljci sastavljeni od gline i pijeska dužine 500 do 1000 metara, visine 20 do 30 metara). Veći dio finskog prostora čini blago zatalasani reljef od 100 do 300 m nadmorske visine.U Laponiji je blago zatalasana ravan gdje se bregovi dižu do 500 m.n.v. Na sjeverozapadu Finske su poslednji izdanci Skandinavskih planina, gdje se nalazi i najviši vrh države Haltiotuturi (1.234 m).
Klima u Finskoj je subpolarna. Zbog uticaja okolnih vodenih površina, klima je značajno manje ekstremna nego što se očekuje. Prosječna julska temperatura na obali je 16° C, a u februaru -9° C. Količina padavina (snijeg, kiša) je 460 mm na sjeveru i 710 na jugu. Slab snijeg pokriva zemlju 4 do 5 mjeseci godišnje na jugu i 7 mjeseci na sjeveru. Helsinki ima prosječnu temperaturu najhladnijeg mjeseca -6,3° C, a Oulu na sjeveru -0,3° C, dok je prosječna julska temperatura u Helsinkiju 16,5° C, a u Oulu 15,5° C. Krajnji sjever je još hladniji. Januarska temperatura u Laponiji je -15° C.
Za Finsku se kaže da je „amfibijska zemlja“, zemlja vode i kopna. Različiti su podaci o broju jezera u Finskoj, ali je vjerovatan podatak da ih ima oko 60.000. Rijeke su većinom otoke pojedinih jezera, a najveća je Vuoeksen, sa čuvenim vodopadom Imatrom, otoka je najvećeg finskog jezera Sajms (1.800 m²), a pri-toka je jezera Ladoge. Jezero Sajma je 1968. godine spojeno plovidbenim kanalom sa Finskim zalivom, a sa druge strane povezano je sa gradom Viborgom (Rusija), kanalom dugim 60 km. Sajma predstavlja čitav sistem jezera. Druga važna jezera su Pajene, Kali, Ori i Kajgele na jugu, i jezero Inara na sjeveru. Inara je sjevernije od polarnog kruga, na 69° SGŠ. Sa maksimalnom dubinom od 60 m. Po nekim podacima na jezeru ima 3.000 ostrva, a površina akvatorije bez ostrva je 1.000 m² (gotovo tri puta je prostranije od Ohridskog jezera, dugačko je 80 km, a široko 40 km).
Oko 72% finske je pod šumama. Osim na krajnjem jugu gdje se mogu naći jasen, javor i brestovo drvo, šume su uglavnom četinarske gdje dominiraju omorike i borovi. Finska ima približno 1.200 vrsta biljaka i paprati i oko 1.000 vrsta lišajeva. Divljač uključujući medvjede, vukove, polarne lisice, irvase, divlje mačke, uglavnom žive u nenaseljenim sjevernim regionima. Sobovi koje su pripitomili Saami izumiru u divljini. Divlje guske, labudovi, plovke, sniježne žutovoljke (ptice) prave gnijezda širom sjeverne Finske. Od riba najčešće su slatkovodne: losos, pastrmka, štuka, grgeč i iz slanih voda: haringa, bakalar. U unutrašnjosti zemlje dominira sivo planinsko tlo. Sjeverni dio finske je pokriven močvarnim tlom. Najplodnije tlo je u južnom dijelu obalske ravnice koje se sastoji od morske gline.
Bogata zemlja prekrivena šumama je najvrijedniji resurs Finske. Omorika, bor, srebrena breza su dominirajuće drveće. Jedini prirodni resursi zemlje su drvo, treset, toplokrzne životinje hidroenergija i riba. Finska takođe ima neka nalazišta metala od kojih se izdvajaju cink, bakar, željezo i nikl. Vanadijum, srebro i zlato se vade. Najobilniji nemetali su granit i krečnjak.
|
|
|
|
|
|