Mauzolej u Halikarnasu

Grad Halikarnas se nalazio u Maloj Aziji na mjestu današnjeg Bodruma, na obali Egejskog mora u jugozapadnoj Aziji.
Kad su Perzijanci proširivali svoje kraljevstvo u Egipat, Siriju, Mesopotamiju, sjevernu Indiju i Malu Aziju; kralju je bila potrebna pomoć pri nadziranju svoga velikog carstva. Uveo je lokalne vladare-satrape. Jedna od provincija, Karija u zapadnom dijelu Male Azije (danas Turska) bila je toliko udaljena od Perzijskog glavnoga grada da je praktički bila autonomna.

Od 377.-353. p.n.e dorskom provincijom Karijom vladao je kralj Mauzol i premjestio je glavni grad u Halikarnas. Svaki obrazovani Grk poštovao je Halikarnas, domovinu velikoga grčkog povjesničara Herodota (484.-424. p.n.e), grad pun znamenitosti. Međutim, putnike je najviše privlačila grobnica kralja Mauzola. Iz njegova života nema nekih znamenitosti: pripojio je Kariji neka obalna mjesta i otoke. Po osvojenju počeo ih je pljačkati uvoditi u cijeloj državi poreze i dadžbine. Čak je uveo i porez na sahranu stanovništva. Tako je od raznih poreza i prireza sakupio ogromno bogatstvo koje mu je bilo potrebno za podizanje vlastite grobnice. Ta je grobnica bila tako velika da su stari Rimljani nazivali “mauzolejima” sve velike, monumentalne nadgrobne građevine i od njih je mauzolej prešao u jezik i njegovo značenje: veliki nadgrobni spomenik.

Naime, Mauzolej je zamišljen i kao grobnica i kao hram. Sa izgradnjom je započeto još za Mauzolova života. Mjesto za Mauzolej određeno je u jednoj od najširih ulica Halikarnasa. Ova se ulica pružala kraj samoga mora, duž luke.
Projekt je povjeren arhitektima Piteju i Satiru. Po završetku izgradnje Mauzolej je izgledao veličanstveno: pravokutno zdanje širine 66m i dužine 77m. Bio je visok 45m i podijeljen na tri dijela: prvi kat visok 20m je bio grobnica Mauzola i njegove žene Artemizije sav obložen mramornim pločama i okrunjen frizom (trakom koja je opasivala grobnicu mramornim reljefima. Na tom frizu je prikazana borba Grka s Amazonkama, ženama ratnicama koje su prema mitologiji živjele na sjevernim obalama Male Azije, na današnjem Krimu, a praotac im je bio bog rata Ares. (Ovaj se reljefni ukras danas nalazi u British Museumu u Londonu) Iznad prvog kata se uzdizala kolonada visoka 12m koja je okruživala prostorije za prinošenje žrtava u čast kralja i njegove supruge te podupirala krov visok 7m. Krov je imao oblik stepeničaste piramide, a u prostoru između stupova nalazili su se mramorni kipovi lavova koji su bili simboli kraljevske moći. Na vrhu krova, dakle na vrhu piramide isklesana je kočija u koju su bila upregnuta četiri konja, a njom su upravljali Mauzol i Artemizija.
Ljepota Mauzoleja ne leži u veličini građevine, već u dekoracijama i kipovima koji su ga krasili izvana na različitim katovima. Kod kipova se težilo prirodnoj veličini, iako nije bilo pravilo. Kipove su izradili grčki kipari: Skopas, Timotej, Brijaksid i Leohar. Svakome je bila povjerena jedna strana građevine. Svi su došli sa svojim radionicama da sudjeluju u ukrašavanju ogromne veličanstvene grobnice. A evo već više od jednog stoljeća oštroumni arheolozi uzalud pokušavaju da fragmente nađene u ruševinama spomenika svrstaju u jednorodne grupe da bi na taj način odredili koji od majstora ih je izradio, a sve to zato što su ti majstori, i te kako slavni, i svakako obdareni vrlo osobnim načinom izražavanja umjeli da svoj osobni talent prilagode zahtjevima nužne suradnje. Osjećaj za zajednički rad i poštivanje zanata; to su najvažnije osobine grčkog kipara. Tu, u prisutnosti takmičarskog duha agona kako su ga stari Grci zvali, nastale su majstorske skulpture izvanrednih proporcija, vješti spoj grčkog i istočnjačkog kiparstva.

Gradnja ove grobnice bila je naporna. Mediteransko sunce i suha zemlja koja se pretvarala u prašinu otežavali su rad. Prije nego što je završio svoj rad Pitije je umro. Nedugo za njim umro je i Mauzol. No izgradnju je nastavila Artemizija ne žaleći ni ljude ni novac da otme svog voljenog muža zaboravu. Poslije godinu dana umrla je i ona, a Mauzolej je konačno dovršen za Mauzolovog unuka 356. p.n.e
Do 15. stoljeća Mauzolej se držao u dobrom stanju dok mu nije potres oštetio krov i kolonadu. U prvoj polovici 15. vijeka krstaški red Sv. Ivana iz Jeruzalema provalili su u to područje. Nisu poštedjeli Mauzolej i na ruševinama nekad prekrasne grobnice-hrama podigli su nepristupačnu tvrđavu, Zamak Svetog Petra. Danas, u Bodrumu, masivni zamak još stoji i brušeno kamenje i mramorni blokovi Mauzoleja se mogu vidjeti u strukturi zida zamka.

Zamisao kralja Mauzola da sebe ovjekovječi ovim spomenikom ispunila se. Jer da nismo obaviješteni o ovom umjetničkom djelu antike, nitko ne bi znao za kraljevo ime, kao što danas ne znamo imena mnogih regionalnih kraljeva i tirana. Osim toga, ovaj spomenik ostaje i kao simbol jedne velike ljubavi: Mauzola i njegove Artemizije, ljubavi koja je ovjekovječena u nadgrobnoj građevini.

<<Nazad