Svjetionik u Aleksandriji

Svjetionik se nalazio u Aleksandriji, čuvenoj prijestolnici Egipta koju je osnovao Aleksandar Makedonski koja po njemu i nosi ime. Grad se pružao na obali Nila na mjestu gdje je bilo malo egipatsko naselje Rakotis. Aleksandrija je prvi grad helenističkog perioda i bila je poznata po tome što je podignuta na osnovu jedinstvenoga plana. Plan je izradio rodski graditelj Dinokrat. Grad je u osnovi građen poput pravokutnika, a ima opseg 15km. Grad je podijeljen na 5 područja. Dvije najveće ulice širine 30m sjekle su se pod pravim kutem, a čitavom njihovom dužinom pružali su se mramorni stupovi.

Nedugo nakon smrti Aleksandra Velikoga, Ptolomej I. Soter preuzeo je vlast u Egiptu. Bio je svjedokom osnivanjai utemeljenja Aleksandrije kao glavnoga grada te je odlučio povećati sjaj i popularnost svoje države pa je 308. p.n.e utemeljio Muzeon “hram muza”, boginja umjetnosti. Tu je bio usredotočen čitav umjetnički i znanstveni život Aleksandrije. Tada je bila središte, odnosno “ogledalo svijeta”. U tu kulturnu instituciju je bilo smješteno svo blago grčkog pjesništva i preko 700 000 svitaka. Uništili su ga Arapi.
Međutim, usprkos značenju Muzeona ipak je jedno od najvećih čuda u Aleksandriji bio Aleksandrijski svjetionik. Bio je podignut na stijeni koja se uzdizala na istočnoj obali otočića Farosa. Prema legendi ime otočića je varijacija od imena “Faraonov otok”. Otočić je pripojen kopnu nasipom od zemlje i kamenja, dužine 34 km, 285. p.n.e Tako se dobila i dvostruka luka (ratna i trgovačka). Zbog raznih nanosa rijeke i mulja na dnu mora prilaz lukama Aleksandrije zahtijevao je veliku obrazovanost i iskustvo jer su i podvodne stijene ugrožavale plovidbu. Zbog svega toga bilo je potrebno izgraditi svjetionik.

Izgradnja je bila započeta za Ptolomeja I. Sotera, oko 290. p.n.e. a bila je povjerena Sostratu iz Knida. Arhitekt, Sokratov suvremenik se latio posla i oko 280. pr. Kr. svjetionik je bio gotov. Svjetionik je bio trokatna kula 117m visoka. Najniži kat je bio kvadratnog oblika dok mu je unutrašnjost bila valjkasta i bio je visok oko 56m. Bio je izgrađen od velikih komada vapnenca, a strane su mu bile okrenute prema stranama svijeta. Srednji kat je bio osmerokutnog oblika; strane osmerokuta su široke 18.30m, a visina mu je 7.30m. Na samom vrhu je bila kupola pridržavana uglačanim granitnim stupovima. Tu je, na zadnjem katu gorjela vatra čiju je svjetlost reflektirao čitav sustav metalnih konkavnih zrcala koje je navodno izumio Arhimed. Gorivo za vatru donosilo se na magarcima spiralnim stepenicama koje su išle unutar prva dva kata. Svjetionik je ujedno bio i tvrđava. Osmerokutnu kulu su ukrašavali brončani kipovi kojima su se pripisivala čuda. Jedan je pokazivao smjer vjetra. Drugi je pratio kretanje sunca po nebeskom svodu. Kada bi sunce zašlo tada bi i kip spustio ruku. Treći je otkucavao vrijeme svakoga sata, danju i noću. Najčudniji je bio kip koji viče. Kada bi se Aleksandriji približavali neprijatelji, on je sve glasnije proizvodio buku. Očito se radilo o alarmu i to prvom na svijetu.

Stoljećima je tako svjetionik obilježavao luku. Danju reflektirajući sunčevu, a noću svjetlost vatre. Kad su Arapi osvojili Egipat, oko 651. p.n.e, divili su se Aleksandriji i njenom bogatstvu. Svjetionik se nastavlja spominjati i u njihovim djelima. Kako im pomorske veze sa Mediteranom iz Aleksandrije nisu bile jake, glavni grad su Arapi premjestili u Kairo. Jednom prilikom su greškom skinuta zrcala sa svjetionika i nikad više nisu postavljena. 956. p.n.e potres je pogodio Aleksandriju i nanio sitne štete svjetioniku. Tek kasnije veći potresi: 1303. i 1323. p.n.e značajno su oštetili građevinu. Posljednje poglavlje u povijesti svjetionika ispisano je 1480. p.n.e kada je tadašnji sultan Mehmed II. Osvajač izgradio srednjovjekovnu tursku utvrdu na istom mjestu gdje je stajao svjetionik, koristeći kamen i mramor iz ruševina.
Do dana današnjeg sačuvalo se samo ime i uspomena. Ta nije uzalud Sostrat, graditelj ovog svjetionika, u želji da očuva svoje ime za pokoljenja koja će doći iza njega, uklesao na mramornom zidu ovaj natpis: “Sostrat, sin Dekstifona iz Knida, posvetio ovo bogovima spasiocima pomoraca.” Ovaj natpis je prekrio tankim slojem žbuke koja je bila iste boje kao i mramor, a odozgo je napisao ime cara Ptolomeja I. Sotera samo da bi ga prevario dok je u dubini duše bio uvjeren da će se vremenom ovaj sloj žbuke skinuti i da će čitavom svijetu biti poznato ime pravog graditelja ovog veličanstvenog svjetionika. Nije se prevario!

<<Nazad