Osnovne karakteristike

površina: 9 572 419 km²
broj stanovnika (2003.): 1 295 660 000
gustoća naseljenosti: 135 st./km²
glavni grad: Beijing (Peking) (11 488 000 st.)
najveći grad (2003.): Shanghai (13 417 700 st.)

Reljef

Kina se po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na visoravni 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.

Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozojske naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavima.

Na reljef Kine velik je uticaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranog gorja Himalaje. S prosječnom visinom od 4000 m Tibet je najviša visoravan na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u tijeku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima izlomljen u više planinskih lanaca.

Tibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8850 m, najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (7723 m), na istoku je ograđen strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja poprimaju meridionalni smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se izolirana Tarimska zavala koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i kvartaru. Pretežito je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći dio Tarimske zavale je pješčana pustinja. Kroz sjeverni dio zavale protječe rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam (–154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala je Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je pretežito valoviti kraj s malim isponima, a južni je dio prava pustinja. Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je debelim naslagama prapora.

Tibetska se visoravan prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga bazena. U nizinskom području najveći su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Yangtzea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci.

Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 otoka.

Klima

Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki uticaj imaju i monsuni. Dolinama velikih rijeka prodire uticaj okeana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobivaju zatvorena područija Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590.194.715 stanovnika, a 2000. godine 1.265.830.000 stanovnika (bez Hong Konga i Macaa). Po broju stanovnika Kina je prva zemlja u svijetu. Prosječni godišnji porast broja stanovnika iznosi 1,07%. Po mjerenjima iz 2001. natalitet je 13,4‰, mortalitet 6,4‰, a smrtnost dojenčadi 39‰. Stanovništva u dobi do 14 g. ima 22,9%, od 15 do 64 g. 70,1%, a starijih od 64 g. 7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% st. Nepismeno je 6,7% stanovništva. Kina ima 204 sveučilišta i 1225 visokih škola. Čak 40 gradova ima više od 1 mil. st. Uz Peking (Beijing) najveći su gradovi: Shanghai, Tianjin, Wuhan, Harbin, Shenyang, Dalian. U gradovima živi 36,1% stanovništva.

Gustoća prosječno iznosi 132,2 st/km². Najrjeđe naseljen prostori su zapadni dio Tibeta s 1 st/km², Unutrašnja Mongolija s 20 st/km², i Xinjiang-Uygur s 11 st/km². U području srednjeg i donjeg toka rijeka Yangtze i Huang He gustoća je 200 do 600 st/km². Delta Yangtzea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st/km². Neravnomjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom 20. st. kada je 1910. oko 10.000.000 osoba preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponavljale 1960-ih i 1970-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio u velegradove jugoistočne Azije, u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se da izvan Kine živi oko 50 miliona Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi.