Kina se
po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na
istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na
jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na
visoke ravnjake 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.
Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozojske naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavima.
Na reljef Kine velik je utjecaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranog gorja Himalaje. S prosječnom visinom od 4000 km Tibet je najviši ravnjak na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u tijeku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima izlomljen u više planinskih lanaca.
Tibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8850 m,
najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (7723 m), na istoku je ograđen
strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja poprimaju meridionalni
smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se
izolirana Tarimska zavala koja je nastala duž rasjeda u mlađem terc
ijaru
i kvartaru. Pretežito je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći
dio Tarimske zavale je pješčana pustinja. Kroz sjeverni dio zavale protječe
rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam
(–154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala
je Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je
pretežito valoviti kraj s malim isponima, a južni je dio prava pustinja.
Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je
debelim naslagama prapora.
Tibetsko se visočje prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga bazena. U nizinskom području najveći su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Jangcea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci.
Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 otoka.
Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki utjecaj imaju i monsuni. Od septembra do marta pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i srednje Azije, a od ožujka do rujna vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana koji donose kišu. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobivaju zatvorena područija Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.
Golema
riječna mreža Kine pripada porječju Jangcea (18,9%, treća rijeka po duljini na
svijetu, 6300 km), Huang Hea – Žute rijeke (7,9%), Xi Jianga, Songhua, Jianga,
Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja: u suhim,
izoliranim zavalama kontinentalne Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez
otjecanja ili se gube u pijesku. U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik
pad, u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a
osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, koji se jedan dio taloži i u
koritu rijeke, riječna korita se povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako
nastaju velike poplave. Rijeka Huang He više je puta promijenila smijer donjeg
toka i ušće.
U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvedena, ali se rijeke zimi zaleđuju. Glavna je rijeka južne Kine Xi Jiang, koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski ocean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i srednjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He. Plovni kanali, od kojih je najpznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km, služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 milijuna ha poljoprivrednog područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea i po suhim zavalama u unutrašnosti Kine.
Južna Kina pretežito je prekrivena vlažnim suptropskim zimzelenim šumama, srednja bjelogoričnim, a sjeverna crnogoričnim šumama. Sečuanski se kraj odlikuje velikm brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskog pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu. Šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Na šumsko područje otpada oko 13,9% površine Kine. Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko središnjeg toka rijeke Huang He, koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva srednje Azije.
 |
 |
 |
 |
 |
 |