U Republici Srpskoj živi 1.391.593 stanovnika (1996), te je prosječna gustina naseljenosti 56 stavnika na kvadratnom kilometru, što je svrstava u red rijetko naseljenih evropskih zemalja. Uz to je, regionalni razmještaj stanovništva veoma neravnomjeran (npr. Hercegovina 20, a Posavina i Semberija 150 stanovnika na kvadratnom kilometru), što predstavlja dodatni problem za ekonomski i ukupni razvoj Republike Srpske.
Još u prošlom vijeku većinsko stanovništvo u bivšoj SR BiH je bilo pravoslavno (Srbi), što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,4% muslimana i 22,7% katolika.

Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježi i poslednji austrougarski popis 1910. godine (43,4% pravoslavnih, 32,3% muslimana i 23,3% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39,6% muslimana, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati).

U Republici Srpskoj većinu stanovništva čine Srbi, a konstitutivni narodi su i Bošnjaci i Hrvati. Od nacionalnih manjina najbrojniji su Jevreji, Česi, Ukrajinci, Slovaci i drugi. Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica. Većina stanovništva Republike Srpske je pravoslavne vjeroispovjesti, a pored Srpske pravoslavne crkve postoje i druge vjerske zajednice: katolička, islamska, jevrejska i druge.

Koncentracija stanovništva i naselja u Republici Srpskoj usmjerena je ka nižim peripanonskim prostorima i uz riječne doline, dok su brdsko-planinska i krasna područja veoma rijetko naseljena. Tome treba dodati da je i starosna struktura stanovništva rijetko naseljenih područja nepovoljna naročito rubnih prostora gdje se uglavnom zadržala kategorija starog stanovništva. Planinski i krasni prostori Srpske (posebno Hercegovina, Krajina) predstavljaju emigracione zone iz kojih se stanovništvo stalno iseljavalo, a posebno nakon Drugog svjetskog rata i to u pravcu Vojvodine. Taj proces iseljavanja nastavljen je i kasnije, ali u pravcu razvijenih urbanih centara, pa i prema manjim gradovima. Sve je to uticalo na sadašnje velike razlike u pogledu prostornog razmještaja stanovništva Republike Srpske.

Prirodni (riječne doline, blizina rudnih bogatstva i sl.) i saobraćajno-geografski uslovi čine osnovne faktore razvoja i koncentracije stanovništva, naselja i privrednih djelatnosti. U dolinama većih riječnih tokova razvila su se brojna naselja, pa i najveći gradski centri u Republici Srpskoj. Neki od njih su makroregionalni, regionalni ili subregionalni centri svojih funkcionalnih područja. Banja Luka, kao jedini makroregionalni i vodeći privredni i kulturni centar Republike Srpske razvio se na obalama rijeke Vrbas, a u dolini Save subregionalni centar Bijeljina, odnosno na Trebišnjici regionalni centar Trebinje. U dolini Sane i u blizini rudnih ležišta razvio se važan subregionalni centar Prijedor, slično kao i u dolini Drine regionalni centar Zvornik. Na ušću Spreče u Bosnu, razvio se regionalni centar Doboj, na ušću Sane u Unu Novi Grad, te na ušću Ćehotine u Drinu regionalni centar Foča. U dolinama ovih kao drugih manjih rijeka smještena su takođe brojna gradska naselja različitog centraliteta.

Proces industrijalizacije i modernizacije saobraćajne mreže nakon Drugog svetskog rata nisu značajnije uticali na prostorni razmještaj gradskih naselja, ali su podstakli proces urbanizacije. Naime, razvijeni gradski centri su se širili i na okolna ruralna naselja i istovremeno njihov broj funkcija se povećavao. Pored toga, neka ruralna naselja poprimila su brojne urbane funkcije (izgrađeni industrijski pogoni, otvorene trgovine, ambulante, škole, sportski tereni i sl.) i imaju tendenciju prerastanja u gradska naselja.