Stvaralastvo i bolest
Ubrzo Beethoven postaje poznat sa svojom ozbiljnom glazbom,
koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor
improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči
koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštiman i umjesto da svira
svoj koncert za glasovir u C-duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u
Cis-Duru.
Sa 29 godina, Beethoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je
slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2. travnja 1799.
godine.
Već u starosti od 30 godina, kod Beethovena se primjećuju znaci
ostoskleroze, "mješovitog" tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi
ka gluhoći, i on počinje sve slabije čuti, pa počinje sve više izbjegavati ljude,
tražeći mir u prirodi, gdje je obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije.
Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Beethoven zateže do 4 strune na svoj
glasovir. 1819. godine, Beethoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u
mogućnosti izvoditi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako
malo nagluh, Bethoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je II.
simfonija , koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda III. simfonija koja postiže
ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvećena Napoleonu i prvobitno se nazivala "Sinfonia
grande, intitolata Bonaparte", ali kad je Beethoven saznao da se Napoleon 18.
svibnja 1804. godine okrunio za kralja i da je odbacio svoje republikanske ideje,
pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju "Herojska simfonija,
komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka" (poznata još kao i Eroica).
Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa
je njemu i posvećena.
Poslije mnogo preinaka 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Beethovenove
opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.
Prvom polovicom 19. stoljeća Beethoven uz Gioacchina Rossinia
postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije,
protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih
koncerata.
Njegova V. simfonija često se naziva i "simfonija sudbine", jer je nastala u
teškom razdoblju Beethovenova života. O prva četiri tona simfonije, Beethoven je
navodno izrekao riječi 2Tako je došla sudbina na vrata.". Izvedena je 22.
prosinca 1808. godine zajedno sa VI. simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom
za glasovir. Sam Beethoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao "višim
izrazom nadahnuća od slikarstva".
Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8. prosinca 1813. godine
njegova Sedma simfonija.
Tijekom Bečkog kongresa , Beethoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen
humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost
Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti "Egmont".
Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo "Heiligstädter
Testament". Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je "Osvetit ću se
sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti."
Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo
se uspostavilo da Beethovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao
proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Beethoven ga je
toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karlo na kraju pokušao počiniti
samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je
bilo kazneno djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Beethovena. Upravo zbog
toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Beethoven piše djelo "Missa
Solemnis".
Godinu dana kasnije Beethoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem
posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti»,
dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama,
obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je
zajedno s dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7. svibnja 1824. godine.
Zbog uznapredovanja bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata,
Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u
okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Beethoven je putovao natrag u Beč
u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju
je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3. siječnja 1827.
napisao je oporuku, a 26. ožujka je umro u svom domu.
Na groblju Währing pokopan je 29. ožujka, a više od 30.000 ljudi bilo je na
pogrebu, 1827. Beethovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje
groblje. Pretpostavlja se da je umro od bolesti jetre, na što upućuje DNK
analiza vlasi njegove kose.
|
|
|
|
|
|