Stanovništvo
 

Religije
Kratki osvrt

Gradska slika Istanbula oblikovana je mnogim hriščanskim i islamskim sakralnim građevinama. U nekim četvrtima, primjerice u Kuzguncuku, sakralne građevine različitih religija nalaze se jedna do druge. Daleko najveći dio stanovnika izjašnjava se pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Važne su religijske manjine grčki pravoslavci, armenski hriščani i sefardski židovi.

U gradu se nalazi središte Carigradskog patrijarhata, kojem i danas pripadaju mnoge pravoslavne crkve u Turskoj i kome je priznato počasno prvenstvo u pravoslavlju. Ovdje djeluju i nadbiskup turske pravoslavne opštine, armenski nadbiskup kao i turski nadrabin.

Prijedlog nekih fundamentalista o ponovnom uspostavljanju džamije u Aji Sofiji - danas muzeju - najvjerojatnije se neće ostvariti u današnjoj sekularnoj Turskoj.

Islam

Muslimani su najbrojnija religijska skupina u Istanbulu, koja je podijeljena u više vjerskih smjerova. Najveći broj muslimana čine Suniti. Oko 15% do 30% muslimana izjašnjava se kao Aleviti i Alaviti (govornici arapskog).

2. septembra 1925. godine, Kemal Atatürk, osnivač moderne Turske, zabranio je tad vrlo brojni derviški red (tarikat). Veliki broj sljedbenika sufizma, islamskog misticizma, otad djeluje u tajnosti, te i danas imaju svojih sljedbenika. Budući da njihova zabrana vrijedi još i dan danas, većina djeluje u obliku "kulturnih udruga".

Hrišćanstvo

Grad je sjedište ekumenskog patrijarhata, kome pripadaju neke pravoslavne crkve, te sjedište armenskog nadbiskupa, kao i nadbiskupa sriske pravoslavne (aramejske) opštine. Svakodnevni život Armenaca, Grka i aramejskih manjina koji žive u Istanbulu, oblikovan je poslije Prvoga svjetskog rata, diskriminacijom i odmazdom.

1942. godine, uveden je porez na bogatstvo (varlık vergisi) za sve nemuslimane, a u rujnu 1955. godine izveden je teški pogrom pod korumpiranom vladom premijera Adnana Menderesa (Istanbulski ili Septembarski pogrom).

Danas u Istanbulu živi oko 60 000 Armenaca i 2 000 Grka, također postoji i manji broj bosporskih Nijemaca.

Judaizam

Sefardski Židovi žive u gradu već preko 500 godina. Oni su 1492. godine pobjegli s Iberijskog poluotoka, odakle su ih protjerali hrišćani nakon pada maurskog carstva. Tada moćan sultan Bajazid II. (1481. - 1512.) poslao je veći dio osmanske flote u Španiju da bi spasio sefardske židove. Više od 200.000 židova, koji nisu željeli preći na hrišćanstvo pobjegli su u Tanger, Alžir, Genovu, Marseille te poslije u Solun i na kraju u Istanbul. Sultan je dopustio naseljavanje 50.000 španjolskih Židova u Osmanskom Carstvu, te su u Istanbulu još i danas opstali sefardski židovi, čiji se broj procjenjuje na oko 20.000. Danas u Istanbulu možemo naći 20 sinagoga, od kojih je najvažnija Neve Şalom Sinagogu u četvrti Beyoğlu, koja je sagrađena 1951. godine. U Istanbulu je središte turskog nadrabina.

Razvoj stanovništva

U novije vrijeme u Istanbul su se doselile mnoge nove etničke grupe, te tako u gradu postoje naselja kao: Arnavutköy (Albansko selo), Polonezköy (Poljsko selo) i Yeni Bosna (Nova Bosna).

Broj stanovnika Istanbula narastao je od 680.000, 1927. godine, na 1,3 miliona, 1955. godine. 1975. godine, u gradu je živjelo 2,5 milijuna ljudi. Danas grad ima skoro 10 miliona ljudi, što znači da se broj stanovnika u 30 godina povećao četiri puta. Od 9 797 536 stanovnika, 6 486 993 živi u europskom dijelu, a 3 310 543 u azijskom dijelu grada (stanje 1. siječnja 2005.).

Zbog velike nezaposlenosti u jugoistočnoj Turskoj, mnogo se ljudi preselilo iz tih područja u Istanbul, gdje živi većinom na gradskim periferijama (Gaziosmanpaşa, Ziya Gökalp). Migranti, većinom iz istočne Anadolije, stigli su u grad u potrazi za kvalitetnijim životom i zaposlenjem, što u većini slučajeva nisu našli. Ovo rezultira novim gecekonduom na gradskoj periferiji gotovo svake godine. Ta se područja poslije razvijaju u naselja koja se potom integrišu u šire gradsko područje.