U stvarnosti Venecija još i danas izgleda kao u vrijeme svog procvata. U očima mnogih turista pretvorila se nekadanja Venecija u kameni spomenik koji valja vidjeti. Osobito su privlačne točke Markov trg sa svojim 175 metara dugim i raskošnim prostorom, sa crkvom na-kićenom stupovima i mozaicima, sa 99 metara visokim Campanilom (zvonik) što stoji slobodno i s osobito izrazitom duždevom palačom s arkadama zašiljenih lukova, a iznad svega privlači sistem kanala s gotovo četiri kilometara dugim Canalom Grande što presijeca grad u obliku golemog slova S. Romantična vožnja gondolom po Canalu Grande još je i danas obligatni program svakog posjetioca Venecije iako je 400 gondola (godine 1750. bilo ih je preko 12000) nasuprot motornim čamcima danas u velikoj manjini. Theodor Fontane, koji je godine 1874. posjetio Veneciju, našao je grad čarobnim i poetskim, ali ga je također smatrao i prljavim - poput lijepe djevojke u koje je neopran vrat. "Njoj je potrebna mjesečina pri kojoj se sve vidi nekako napola", pribilježio je on. U stvari, raskoš prošlosti nesmiljeno govori o tome kako je Venecija ne samo povijesno već i materijalno umiruci grad. Palače što su ih podigli na pješčanom i nesigurnom tlu, na rešetki satkanoj od balvana i drvenih stupova postepeno tonu u lagunu.
O Veneciji se više pisalo negoli o većini drugih gradova na svijetu.Petrarca ju je godine 1364. smatrao "bogatom zlatom, ali još bogatijom slavom",Gete je godine 1786. mislio da se taj grad ne može usporediti ni s jednim drugim, Arndt zgražao se nad "odvratnim pogledom i mirisom", Charles Dickens je sanjario o njoj godine 1844; stvarnost Venecije nadmašuje "maštu i najdivlji-jeg zanesenjaka", a Thomas Mann je taj grad godine 1913. nazvao "najnevjerojatnijim od svih gradova".
|
|
|
|
|
|