Sokratovo ucenje o znanju(subjektivna dijalektika)

Sokrata su nazivali „ribom drhtuljom“ jer, kao ta riba iz dubina koja snagom svog elektriciteta paralelise sve zivo oko sebe, tako i Sokrat zraceci duhom okuplja mlade ljude, koji su zainteresovani za filozofiju. Za Stare Grke ideal je bio jedinstvo dobrote i ljepote. Sokrat taj njihov ideal još oplemenjuje i znanjem, tvrdeci „Vrlina je znanje“. Sokrat nije ništa napisao. Svoje filozofske poglede izlagao je usmeno.

Sokrat je ispitao iskaz pitijske prorocice da je on najmudriji Helen. Ustanovio je da je to zbog toga sto on zna granice svoga znanja, tj. polazi od stava „Znam da nista ne znam“. Prema drugim izvorima ova Sokratova izreka potice kada je on prvi i jedini put posjetio Delfe i procitao zlatna slova na ulazu. On se duboko zamislio pa izjavio „Tek sad znam da nista ne znam!“

Sokratov novi metod saznanja je zapravo subjektivna dijalektika. Ovaj novi put ima tri stupnja: 1) Ironija, 2) Majeutika i 3) Definicija pojma. Sokratova ironija je zapravo to sto mi danas podrazumjevamo pod definicijom kritika. Drugi metod je sam Sokrat naznačio kao „babicku vjestinu“. On je poput njegove majke, koja je poradjala trudne zene, vjestim propitivanjem pomagao sagovornicima da porode pravo znanje.

Sokratovo zasnivanje filozofije morala (etike)

Sa Sokratom glavni predmet filozofije postaje covjek i to moralni zivot covjeka. Sokrat je istrazujuci ljudski zivot i njegov smisao, utemeljio etiku kao filozofsku nauku o moralu. Sokrat govori da neznalice nisu hrabri vec smjeli ljudi. Za njega je hrabar samo onaj koji poznaje opasnosti i koji im se suprotstavlja dok ih na pravi nacin ne svlada. Kod Sokrata se mogu uociti i elementi etickog idealizma, jer toliko ima ljudi koji znaju sta je vrlina i kako treba da se ponasaju, pa ipak to ne cine. Takva pojava u etici se naziva hipokrizija ili licimjerstvo, a ljudi hipokrite ili licimjeri.

Sokrat oznacava savjest kao unutrasnji glas koji mu govori isklucivo sta ne treba da uradi i kako ne treba da se ponasa. Sokratovi ucenici su ubrzo po njegovoj smrti organizovali tri skole: Megarsku, Kirensku i kinicku. Prve dve su dobile ime po polisima a treca po sustini svoje filozofije.