Sokratova smrt

Sofisticki gledano, zakon ne moze nalagati nepravdu, jer je sam zakon pravda, a covjek je mjera svakog zakona. Ali, Sokrat nije sofist i cak sta vise se bori protiv sofizma. Zakon Atine, koji njega stiti, uzdize i obvezuje, iako je porijeklom politicko-drustveni zakon (koji je nastao nakon prelaska s nomadskog na sjedilacki oblik zivota), ipak je zakon koji je stvoren za boljitak gradjanina u fizickom i duhovnom smislu, ma kako gradjanin Atine te pojmove dozivljavao. On je utjelovljenje pravde jer stiti gradjanina prije nego se rodi i nakon sto ostari i onemoca. No, Sokrat ne ide tako daleko da izjednacuje sve zakone. Kako konkretni zakon proizlazi iz pravde i jest njegovo utjelovljenje, onaj zakon koji ne predstavlja pravdu i nije zakon.

Tako dolazimo do pitanja: kako odrediti sta je pravda ako to ne odgovara aktualnom zakonu? Koji broj ljudi je potreban da bi pravda bila pravda? Je li dovoljno misljenje vecine da bi nesto bilo ispravno? Ili ipak postoje vrline vece od zakona i odluke mase? Sokrat je smatrao da postoje. Jedna takva vrlina je svakako bila i filozofija, za koju i on sam kaze da bi se njome bavio cak i kada bi drzava donijela zakon protiv nje. Takve vrline ocito prema Sokratu takodjer proizlaze iz same covjekove naravi, sto je on i dokazivao putem razgovora s mladima. Postavi li se covjeku pravilno pitanje, on ce sam doci do ispravnog odgovora i pronaci istinu koju nikakva vecina ne može ponistiti. Sokrat vjeruje da se pravda ne dobiva zbrajanjem, vec je trajna i nepromjenjiva. Da li ce konkretni zakon odgovarati pravdi prema tome ne bi zavisilo o odluci vecine vec o pravdi samoj, kao i o odluci pojedinca da se podredi zakonu.

Tako sam Sokratov slucaj ukazuje na odgovor postavljenog pitanja. On smatra nepravednim zahtjev za prestankom filozofiranja, posto je upravo teznja za mudroscu ono sto je nadvladalo borbu izmedju ljudi i dovelo do uspostavljanja drustva. Iz tog razloga na kraju dolazi do njegove smrti. No ne treba tu smrt gledati jednoznacno, jer kako to biva kod Sokrata, on kao da tek spiralnom analizom dolazi do zakljucka da je najbolje da umre. Naime, ako on uzima konkretan zakon kao onaj na koji je presutno pristao i u kojem je uzivao od samih pocetaka, on njega mora postovati zato da bi bio pravedan prema samom tom zakonu. Nadalje, ta pravda se ocituje u izvrsavanju djela koja nalaze taj zakon i podrazumijeva se da on poznaje sve tacke tog zakona. Uzmemo li da je on, kada je postao sebe-svijesna osoba, mogao odluciti da taj zakon i ne prihvati, taj zakon je zapravo zakon njegova zivota, njegova licna pravda. On ga definise, cini onim sto jest i usmjerava sva njegova djelovanja u svim mogucim situacijama. Time se pravda sama ocituje u njemu. Nepravda o kojoj mi postavljamo pitanje stoga mora proizaci od izvan zakona. Jer, da je ta nepravda bila otprije ukljucena u zakon, a Sokrat je na njega pristao, ona za njegov duh ne bi bila nepravda ili on ne bi na njega pristao kada je postao sebe-svijesna osoba. Ukoliko ta nepravda dolazi izvana, on tu nepravdu mora odbiti, odbaciti u skladu sa zakonom. No, ako se, kako se i dogodilo u njegovom slucaju, ta nepravda uvede kao samo segment vec postojeceg zakona i cjelokupan zakon se ne promjeni iz temelja, on mora vrlo oprezno djelovati. Iako ne smije djelovati u skladu s tim nepravednim zakonom, ona mora djelovati u skladu s ostatkom zakona na koji je pristao i koji ga je stitio i uzdigao kao covjeka. Sveukupni zakon se ne moze mjenjati pribrojavanjem poato predstavlja vrlinu, pa je razlika izmedju nepravednog i pravednog zakona kvalitativna. To znaci da u onom trenutuku kada dolazi u sferu pravednog zakona, on ponovno mora djelovati u skladu zakona, iako protiv nepravednog zakona.

Na primjer, on se nalazi u zatvoru zbog osude donesene na temelju nepravednog zakona. No, koliko god da se on mora boriti protiv nepravednog zakona, iz zatvora ne smije bjezati jer segment zakona koji brani zatvorenicima da bjeze prema Sokratovom vidjenju kvalitativno odvojen od nepravednog zakona. Kada bi gradjanin Atine smatrao da on moze krsiti pravedan zakon po vlastitoj procjeni, onda bi zapravo ili zakon bio nepravedan, ili građanin. Posto Sokrat zeli biti pravedan i vjeruje da je atinski zakon u svojoj biti pravedan, on ne moze bjezati iz zatvora.

Takodje, ukoliko mu je postavljena mogucnost da zbog odbijanja nepravednog zakona on mora napustiti Atinu, Sokrat mora biti vrlo oprezan. Osim fizickih nelagoda koji su starom covjeku bez gradjanskog statusa u tudjem gradu mogli biti ravni smrti, gubitak statusa gradjanina takodje znaci da on pristaje na odbacivanje cjelokupnog atinskog zakona. A kako je na taj zakon on pristao kao na najvjerodostojnije utjelovljenje opsteg i savrsenog zakona i oblikotvorni element njega kao covjeka, odbacivanje zakona bi za njega bilo odbacivanje pravde na koju je pristao svojom voljom i koja mu je jamcila zastitu i uzdignuce iznad svijeta prije nego je uopste bio rodjen.

Pitanje sta bi Sokrat ucinio kada bi mu zakon nalagao da cini nepravdu je vec i odgovorio sam Sokrat. Nije bitno odnosi li se nepravedni zakon na filozofiju, kradju ili nesto trece, dok god se sukobljava s vrlinom koja je iznad zakona. Za Sokrata je samo bitno da ono sto je nepravda ne cini, a sto je pravda cini, ma koliko ga to dovodilo u kontradiktorne situacije. Iz tog razloga on nije izabrao izgnanstvo, iako materijalno gledano ne bi prosao ništa gore nego da je popio otrov. Takodje iz tog razloga nije niti bjezao iz zatvora, jer nije htio ici protiv zakona koji njega stiti. Otrov je popio zato jer prema pravdi onaj koji je osudjen na smrt prema zakonu treba ostati u zatvoru i umrijeti, no nije htio da ga pogube jer bi ga pogubili zbog zakona koji nije zakon jer je nepravedan. Stoga smrt da, no pogubljenje ne.

No u obzir se mora uzeti i cinjenica da je Sokratu bilo sudjeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Pa je tako po vlastitom uvjerenju postao zrtva onoga protiv cega se borio cijeloga zivota: povodljivosti mase za netacnim cinjenicama (koje su za njegova sudjenja bile spretno prilozene poroti od 500 Atinjana). Sokrat je svoj kraj docekao u potpunosti mirno i stalozeno, svjestan nepravde koja mu je ucinjena od strane vlastitih sugradjana koji su ga optuzili i osudili za nesto sto je indirektno poticalo od njega i za cime se povela nekolicina Atenjana,zbog cega mu je sudjeno, no cak ni njihovo ponasanje i cinovi nisu bili za osudu. Nedugo nakon njegove smrti, Atinjani su uvidjeli ucinjenu nepravdu te je nekolicina stvari za koje se mislilac zauzimao bilo promjenjeno, te je od onda bio slavljen u Atini, dok su njegovi tuzitelji po vise istorijskih izvora bili ili ubijeni ili su si pak sami presudili.