O RATU

O RATU

Izbijanje drugog svjetskog rata bio je proces koji je trajao skoro cijeli jedan decenij, i kome je glavni katalizator bila Velika ekonomska kriza, koja je bila počela u SAD u oktobru 1929. godine. Ona se manifestirala kroz globalni rast nezaposlenosti i siromaštva, koje je mase stanovništva u mnogim zemljama okretalo ekstremnim ideologijama s lijeva i s desna, a u mnogim državama dovodilo i do međuetničkih napetosti, pogotovo u Istočnoj Evropi gdje je došlo do naglog porasta antisemitizma. U mnogim državama, pogotovo one koje su zaostajale za Britanijom i Francuskom, kriza je dovela do uvjerenja kako versajski poredak predstavlja kočnicu njihovog ekonomskog razvoja te da se on mora izmijeniti, ako je potrebno i oružanom silom, odnosno osvajanjem novih teritorija. Britanija i Francuska, glavni zagovornici politike globalnog razoružanja, su također bili snažno pogođeni krizom koja je spriječila njihovo ponovno naoružavanje.

Prva manifestacija tog procesa dogodila se u Japanu, koji je, kao zemlja bez vlastitih izvora mnogih važnih resursa, bio snažno pogođen ekonomskom krizom. Kao posljedica toga, u japanskim vladajućim krugovima je počeo bujati militarizam, odnosno uvjerenje da Japan može osigurati prosperitet jedino na račun susjednih azijskih država, odnosno evropskih kolonijalnih posjeda. Godine 1931. Japanci su izveli invaziju kineske provincije Mandžurije te u njoj uspostavili marionetsku vlast na čelu s bivšim kineskim carem Pu Yiem. Mnogi japanski, a i drugi, historičari smatraju upravo taj dogašaj stvarnim početkom drugog svjetskog rata. Zapadne sile, iscrpljene i prezaokupljene ekonomskom krizom, na njega nisu reagirale te tako stvorile presedan koji će koristiti druge države.

U Njemačkoj Weimarskoj republici je ekonomska kriza izazvala rekordnu nezaposlenost i naglo siromašenje, produbila sveopće nezadovoljstvo odredbama Versajskog mira koji se smatrao nepravednim te izazvala političku nestabilnost i trajnu krizu koju postojeći demokratski poredak nije bio u stanju riješiti. Početkom 1933. je, obećavajući rješenje tih problema, na vlast došla Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera te uspostavila fašistički režim. Temelj nacističke ideologije predstavljala je rasistička zamisao u širenju njemačkog životnog prostora (lebensraum) na istok, na račun slavenskih naroda. Na kraći rok se ta ideologija manifestirala kao proklamirani cilj okupljanja svih zemalja gdje živi njemačka manjina u jedinstvenu državu - Veliku Njemačku. Nacistička vlada je postepeno jednostrano odbacila odredbe versajskog ugovora te započela s ponovnim naoružavanjem u svrhu postizanja tih ciljeva oružanim putem.

Pocetak rata 1939-1941

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofanzivu ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom početku izvedu seriju obuhvatnim manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i počesno prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki historičari navode 3. septembar 1939. kao datum njegovog početka.

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Evropi uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Letoniji i Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju slijedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem novembra do finsko-sovjetskog ili tzv. zimskog rata u kome su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Holandiju koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske snage su bile potpuno izenađene, te kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatni otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. maja je Belgija službeno kapitulirala. Savezničke snage su bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. juna izvedena od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj historiji.

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Compass - prvu važniju savezničku ofanzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo italijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazva Hitlera da naredi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. marta je u Jugoslaviji izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler je odlučio da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. aprila. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. aprila. Grčka vojska se održala nešto duže - do 20. aprila, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicionim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. maja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

Već u jesen 1940. Hitler je izdao direktivu da otpočnu pripreme za Operaciju Barbarossa - invaziju SSSR koja je trebala početi u ljeto 1941. godine. Razlozi za Hitlerovu odluku bili su uglavnom ideološke i političke prirode. Osvajanje prostora na istoku bilo je dio nacističkog programa, a i smatralo se da će pohod protiv komunističke države dovesti do promjena u britanskoj vladi. Plan je uživao i veliku popularnost u njemačkim vojnim krugovima koji su ga dočekali s daleko više entuzijazma i daleko manje skepse nego odluku o ulasku u rat, odnosno ofenzivi na Zapadu.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Slijedeća na redu je trebala biti Holandska Istočna Indija, s obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada je odlučila vojnom akcijom zauzeti Holandsku Istočnu Indiju. No, to je sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka vlada je kao dodatno upozorenje bila premjestila gro svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. 7. decembra su američku bazu napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

RAT 1942-1944

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.

Najspektakularniji su bili oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. februara prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj historiji. Slično je bilo s Filipinima, Holandskom Istočnom Indijom, Centralnim Pacifikom te Burmom, a dalje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije je zaustavljeno tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije je u bitci kod Midwaya zaustavljen još jedan japanski pokušaj daljeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.

Na istočnom frontu je sovjetska zimska ofanziva zastala na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj naredbi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofanzive je u maju doveo do katastrofalnog poraza u harkovskoj bitci. Time su Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofanzive kojoj, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofanziva koja je započela u junu izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. se nije ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem je predstavljalo njeno razdvajanje na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačka komanda se nadala prodrijeti na Bliski istok i sa južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofanzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatske teritorije. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan je sredinom ljeta zaustavila loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod komandom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alam Halfe.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wansee u januaru, na teritorijama pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi je Tunis, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-italijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. februara došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni saveznici su 10. jula započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na italijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali uticaj na fašističke vođe u Rimu, koje su 21. jula svrgnule i uhapsile Mussolinija, a nova vlada odmah započela tajne pregovore o kapitulaciji.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolji dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Evrope. Od kraja 1943. su se intenzivirale pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant je bio godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sistem dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere su urodile plodom kada je 6. juna - datum koji će u historiju ući kao Dan D - izvršeno dotada najveća amfibijska operacija u historiji. Savezničke snage su se iskrcale na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postepeno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršili proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda naređenje za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle je u tim danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. augusta je to potvrđeno nakon oslobođenja Pariza.

KRAJ RATA 1945

Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njena matična teritorija je već bila načeta sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u uspješan završetak rata, uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Da bi stekao vrijeme da ih usavrši, naredio je veliku ofanzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika ardenska protivofanziva je u potpunosti iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke, ali su njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te Nijemci postepeno potisnuti na polazne položaje.

Njemačka vojska je nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. aprila su se sovjetske i američke trupe spojile kod Torgaua, praktički presjekavši Njemačku napola. U isto vrijeme je otpočela berlinska bitka tokom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin se predao 2. maja.

6. avgusta je na Hiroshimu bačena atomska bomba i izazvala dotle nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske snage su vrlo brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. 9. augusta je bačena druga atomska bomba na Nagasaki.

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da dalji otpor nema smisla, te je 15. augusta objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. septembra na američkom bojnom brodu Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata.