SUPROSTAVLJENE SILE
| Sile Osovine:
|
Saveznici:
|
Sile Osovine
| Suprotono uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja
rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u
mnogo inferiornijem odnosu u usporedbi s početkom prvog svjetskog rata. S druge
strane je u kvalitativnom smislu bila u velikoj prednosti u odnosu na svoje
protivnike. To se možda najbolje održavalo u kopnenoj vojsci - Wehrmachtu. Iako je ponovno naoružavanje van versajskih okvira otpočelo još godine 1933. Njemačka je još uvijek zaostajala za zapadnim silama po pitanju moderne opreme, pogotovo tenkova. S druge strane, u razdoblju kada se držala versajskih kriterija, Njemačka je smjela imati malu profesionalnu vojsku, što je dovelo do rigorozne selekcije i filtracije najspososbnijih kadrova koji će poslije biti srž Hitlerove vojne mašine.
|
 |
Drugi važan faktor u korist Nijemaca bila je sklonost novim idejama kao i nastojanje da se izbjegnu pogreške koje su dovele do poraza u prethodnom ratu. Njemački vojni stratezi na čelu s generalom von Seecktom su još krajem 1920-ih, uzimajući u obzir njemački nedostatak nafte i drugih strateških sirovina, zaključili kako se pobjeda u budućem ratu može izvojevati jedino brzim udarom, pri čemu bi se koristile novorazvijene forme oružja kao što su tenkovi, motomehanizirane jedinice i avijacija. Ta se doktrina nazvala blitzkrieg, odnosno munjeviti rat te je na početku predstavljala gotovo siguran recept za njemačke vojne uspjehe. S druge strane, Njemačka ipak nije bila u stanju u potpunosti iskoristiti njene mogućnosti, prije svega zbog nedovoljnog broja modernih prijevoznih sredstava, što će se iskazati u kasnijim fazama rata.
Blitzkrieg je bitno uticao i na razvoj Luftwaffe, njemačkog ratnog zrakoplostva koje je u roku od samo nekoliko godina postalo jedna od najimpresivnijih oružanih formacija na svijetu - kako brojem, tako i izvježbanošću ljudtstva. Nijemci su 1930-ih razvili moderne tipove lovačkih i bombarderskih aviona kojima su bili u stanju stvoriti zračnu nadmoć nad većinom protivnika. Ali, s druge strane, većina tih aviona su bili uglavnom na neposrednu podršku kopnenim snagama, te su se vrlo brzo iskazali ne baš tako efikasni u drugim ulogama.
Kriegsmarine ili ratna mornarica je bila najslabiji vid njemačkih oružanih snaga zbog versajskih ograničenja koja su je bila svela na gotovo simboličku oružanu formaciju. Ona su ukinuta tek 1930-ih godina kada je već bilo kasno da novi brodovi u gradnji bitno utiču na tok ratnih operacija. Njemačka slabost na moru odrazit će se već na samom početku.
Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica je bila od najjačih i najmodernijih na svijetu. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Od svih njih je veliku važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvilo tzv. dugo torpedo koje će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga je po kvaliteti aviona i pilota ponešto zaostajalo za većinom država u svijetu, a posebni nedostatak je bio orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidlljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. U tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv u pravilu tehnički inferiornih kineskih snaga. Zbog svega toga je japanska vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudstva.
Italija je, zahvaljujući postojanju kolonijalnog imperija te Mussolinijevim ambicijama, imala potrebu da sagradi modernu ratnu mornaricu koja bi se mogla suprotstaviti Britancima i Francuzima. Rezultat toga je bila treća po snazi mornarica u Evropi s velikim brojem modernih brodova i veoma kvalitetnim i izvježbanim ljudstvom, spremnim na primjenu raznoraznih svježih ideja i nekonvencionalnih zamisli, od kojih možda najspektakularniji primjer predstavljaju ljudi-žabe.
Mussolinijev režim je isto tako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.
Italijanski vojni stratezi su također stvorili doktrinu sličnu njemačkom blitzkriegu, no za njenu efikasnu primjenu je nedostajao ključan faktor - kvalitetna kopnena vojska. Italija nije imala resurse ni industrijsku infrastrukturu da stvori kopnene snage u istom onom opsegu ili kvaliteti kakvu je imala Njemačka, pa su italijanski vojnici u rat ušli uglavnom sa zastarjelom ili neadekvatnom opremom, što je bilo najvidljivije u tenkovima - brojem i kvalitetom pogodnih za kolonijalno ratovanje, ali daleko ispod savezničkih i njemačkih standarda.
Ipak, najveća italijanska slabost bio je moral - uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.
Saveznici
Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u prvi svjetski rat.
Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad evropskog prosjeka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.
Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN) koja je, usprkos svojevrsnog zaostajanja početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu da ostvari potpunu nadmoć na većini svjetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije operacije. Slično kao i u napoleonskim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat protiv ostatka evropskog kontinenta.
Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne zadatke, dijelom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umjesto inzistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na neprijateljske napade odgovorilo istom mjerom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko Otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfire i Hurricane, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.
Francuska je 1939. godine bila pod snažnim uticajem iskustava prvog svjetskog rata koje su se odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.
Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja da se ofanzivnim akcijama probiju njemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna strategija temeljena na primjeni zaprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti njemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Maginot linija - sistem utvrđenja na njemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svijetu i praktički neprobojnim.
Maginot linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se, djelomično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila dijelom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Maginot liniju uskraćena razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim dijelom zastarjele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili najsuvremeniji u svijetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.
Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra koji su, s izuzecima poput generala de Gaullea, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarjelih shvaćanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao niti jedan telefon ili radio-stanica. I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki dio jedinica sačinjavali nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.
Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do sadržaja.
Francusko ratno zrakoplovstvo je, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.
SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog suvremenog oružja. Prave razmjere sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.
No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930-ih su uloženi veliki napori da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru na iskustva na građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i napadačkom taktikom slomio neprijatelj.
S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen staljinskim čistkama krajem 1930-ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cijela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamjene. Kao posljedica svega toga, sovjetska taktika, strategija i općeniti kvalitet vojske bio je daleko ispod standarda većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u zimskom ratu natjerati Staljina da počne obnovu Crvene armije.
Sovjetska avijacija je također brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftwaffe, bila pretežno orijentirana na podršku kopnenim trupama. S druge strane, Sovjeti su bili među prvima koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili zračno-desantne i padobranske jedinice, odnosno razvili tehnike snabdijevanja padobranima.
Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i zračnu silu, sovjetska RM je 1930-ih igrala podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarjela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu vojsku u amfibijskim operacijama.
| Zbog oceana koji su je odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati. Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom u području Pacifika. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih točaka na Pacifiku, veliki je naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvježbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko nosača aviona. Veliki je napor uložen i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu gradnju aerodroma i luka na izoliranim otocima.
|
 |
Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno djelovanje na evropskim bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarjelu opremu i neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok su mnogi od tih nedostataka kompenzirani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR, kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.
 |
 |
 |
 |
 |
 |