ITALIJANSKI JEZIK

Italijanski jezik romanski jezik, koji govori preko 70 miliona ljudi, od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju, mada je opšte prihvaćeno mišljenje da Itailijanski jezik vodi porijeklo iz Firenci obližnjeg grada Siene (Siena). Ima duple (ili duge) samoglasnike, kao latinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kao francuski i španski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Italijanski se piše latinicom.
Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gdje živi italijanska manjina. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u i Australiji. Također je široko razumljiv i podučavan na Malti, gdje je bio jedan od službenih jezika do 1934. kad ga je zamijenio engleski. Mnogo manje se govori u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.

Abeceda

Italijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španskog i njemačkog).
Italijanska abeceda ima 21 slovo. U usporedbi sa bosanskim, nedostaju j, k, č, š , ž, a dodano je slovo q. Kao u bosanskom, samoglasnici su a e i o u, a ostalo su suglasnici.
Neki italijanski glasovi se zapisuju drugačije nego kod nas npr:

• đ = gi
• dz = z
• nj = gn
• gli = lj

Italijansko slovo c se čita k ili ć. Ako slovo slijedi a o u ili suglasnik, onda je k. Ako slovo slijedi i ili e, onda se čita č. Kada hoćemo čitati k ispred i i e, moramo pisati chi ili che. To je jedina upotreba slova h u italijanskom jeziku. Obratno, kada hoćemo čitati ča čo ču, moramo pisati cia cio ciu. Potpuno jednako pravilo vrijedi za g, koje se ispred i i e pretvara u dž.
pišemo. . . . . . . čitamo

ca - ga ka - ga
che - ghe ke - ge
chi - ghi ki - gi
co - go ko - go
cu - gu ku - gu
cia - gia ća - đe
ce - ge će - đe
ci - gi ći - đi
cio - gio ćo - đo
ciu - giu ću - đu

Italijansko slovo z se čita slično našem c,s time da postoji malo razlika jer se prilikom izgovora jezik postavlja odmah iza dva prednja zuba dok je pri izgovora našeg slova "c" malo udaljeniji.
Italijansko slovo s se čita s u svim oblicima, osim između dva samoglasnika, kada se čita z (rosa čitaj roza).
Naš glas š se na italijanskom piše sci, sa sličnim pravilom koje vrijedi za k/č:
pišemo čitamo

scia ša
sce še
sci ši
scio šo
sciu šu

Slovo q stoji uvijek ispred u i samoglasnikom. Jedino mogući izuzeci su qua que qui quo, kad čitamo kuà kuè kuì kuò (nikada kva kve kvi kvo, premda bi nam to bilo lakše izgovoriti).

Naglasak
Kada je u italijanskom naglasak (accento) na zadnjem slogu, nalazi se na zadnjem samoglasniku, i treba ga označiti s kvačicom suprotno od ć (à,è,ì,ò,ù). U sredini riječi naglasak ne pišemo.
Važno mjesto u italijanskom jeziku ima apostrof "'" (apostrofo), koji nadomješta ispuštene samoglasnike na kraju riječi. Tako naprimjer ne smijemo pisati quella amica (= ova prijateljica), nego quell'amica; upotreba apostrofa je obavezna.

Član
Član je nama najčudnija stvar u italijanskom jeziku, jer ga mi u bosanskom nemamo. Član može biti određeni ili neodređeni. Određeni član (il" za muški rod) i ( "la za ženski rod) obično prevodimo sa taj-to, a neodređeni (un, una) sa neki-neka. Primjer: il cavallo znači taj konj ili konj, o kojem govorimo; un cavallo je neki konj ili konj, o kojem nemamo podataka. Osim muškog člana "il" postoji još i član "lo" koji je stavlja ispred svih riječi muškog roda koje počinje sa slovom "s" iza kojeg slijedi suglasnik (primjer "lo scolaro" - učenik) i sa slovom "z" ("lo zaino" - ruksak).