Van Gogh čitavo vrijeme
strastveno crta kao fanatični autodidakt koji istovremeno i traži i prima
savjete sa svih strana. Štoviše, tri mjeseca boravi na akademiji u Antwerpenu,
da bi nadoknadio svoje nedostatke u crtanju. No njegova ga je nemirna priroda
tjerala u Pariz, kamo ga je zvao brat Théo.
Početkom 1886. dolazi u Pariz i
postaje đak Cormonov, te u ove četiri godine do smrti Van Gogh doživljuje svoju
veliku evoluciju. Već 1887. njegova se paleta radikalno mijenja: prema
prijašnjem sumornom načinu čini se ta promjena kao regeneracija. Očituju se
značajke arabeske u svježim otvorenim bojama, forma postaje dekorativna uz
potcrtani grafizam. Van Gogh traži sintezu u pojednostavljenju. Novi se način
Van Goghov ispoljava sve jače i snažnije: isključuju se sjene i svaka modelacija.
On primjenjuje čistu otvorenu skalu boja, a oblike konturira tamnom bojom. 1888.
izbacuje gotovo sliku za slikom. Uz to su se njegove boje pod mediteranskim
nebom zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima iskričavo svjetlo samoga
Sunca. Van Gogh slikao je i samo Sunce u punom žaru.Gauguin je stigao u Arles na
poziv van Gogha, da bi se oživotvorio dugogodišnji san mnogih slikara o tome,
kako bi se okupili na zajedničkom radu vani u prirodi. Vrlo brzo se pokazalo, da
između njih postoje nepremostive suprotnosti: došlo je tako daleko, da je jedne
noći u diskusiji Van Gogh u svom neuravnoteženom stanju navalio na Gauguina da
ga zakolje. Dostajao je samo jedan Gauguinov pogled, da se Van Gogh osvijesti i
da namah sam sebe kazni. Reže britvom vlastito uho i odnosi ga bludnicama u
javnu kuću, te pada u težak i bolan grč epileptika. Gauguin odlazi u Pariz, a
Van Gogh u psihijatrijsku bolnicu. Svjestan je da je u ludnici, ali između
pojedinih nastupa strastveno radi - njegove boje kao da su dobile još više na
intenzitetu. Bez predaha slika i crta, grčevito radi. Radi manijakalno, suludo,
divlje. Radom nastoji nadbiti i samo ludilo, te svoje krize što se periodički
ponavljaju. Kod njega se izmjenjuju časovi lucidnosti s teškim klonućima.