Prva od bezbrojnih legendi o Pikasu počinje upravo njegovim rođenjem:

Svi su mislili da je dijete mrtvo rođeno, pa je babica svu pažnju posvetila porodilji. Njegov ujak,a ujedno i ljekar, don Salvador oživio je Pikasa na jednostavan i efikasan način. Naime, budućem geniju je u usta dunuo duvanski dim. Ovo se desilo u veče u 11:15, 25.X 1881.godine.

Kada je u Umjetničkoj školi u Barseloni položio prijemni ispit,ponovila se ista priča.

Zahvaljujući očevom zauzimanju Pablo je preskočio pocetni kurs. Ali, prije nego što mu je dozvoljeno da pohađa kurs iz klasične umjetnosti i mrtve prirode,morao je u roku od mjesec dana predati mapu sa radovima. Međutim,mladić je mapu pripremio za jedan dan. I ne samo to...Njegovi radovi bili su bolji od radova studenata završne godine.

Bio je čudo od djeteta. U 14-oj godini,skoro bez ikakvog formalnog obrazovanja, ispunio je zahtjeve cijenjene akademije. Gertruda Stajn,zaštitnica i kasnija ljubavnica smatrala ga je pravim majstorom. "Slikao je"-piše ona"...od malih nogu a njegove slike nisu bili dječiji radovi,već djela rođenog slikara." I prije nego što je završio školovanje ušao je u krug najugledniji barselonskih slikara.

Prijatelj Kazagemas ubio se u jednom pariškom baru zbog neuzvraćene ljubavi. U međuvremenu Pikaso je pokušao da se,uz pomoc umjetnosti, pomiri sa gubitkom prijatelja. O tome svjedoče riječi samog Pikasa:"Počeo sam da slikam plavom, kada sam shvatio da je Kazagemas umro." Plavi je period,dakle,bio direktna posljedica prijateljeve smrti.

natrag na početnu stranicu