MITOLOGIJA I BOGOVI

Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne države na sjeveru, a druge na jugu - koji su  nastali povezivanjem više neolitskih kultura - korijene njegove mitologije treba tražiti upravo u tradicijama istorijskih naselja. Logično je stoga da je religijska struktura Egipta isprva bila polivalentna. To je, naime, izravna posljedica činjenice da je on u svojoj istorijskoj epohi bio teritorijalno heterogena zajednica plemena koja su imala zasebne kultove. U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris - antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska boginja). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa" (mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala. U arhajskom razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov soko postaje slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva, te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska sa krilima.

Najvažnija ideja predistorijskog i arhajskog razdoblja je ona o Horusu i Setu koji predstavaljaju simbole dviju država što su isprva bile u sukobu, ali naposlijetku povezane u jednu cjelinu. To u svijesti Egipćana nije bio samo istorijski, nego i mitski događaj u kojem su podjednako sudjelovali i ljudi i bogovi. Faraonski kipovi još od ranih dinastija sjede na prijestolju ukrašenom urezanim motivom, na kojem Horus i Set zatežući užad oko jednog stupa sjedinjuju Gornji i Donji Egipat. Smatra se da među najranija božanstva starog Egipta spada i bog vječnog života i uskrsnuća Oziris koji će u faraonskom Egiptu do kraja ostati najpopularnijim božanstvom. Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao sasvim uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića.

Važnost obožavanja Sunca raste s dinastijama Starog kraljevstva, a izraz tog usmjerenja je i gradnja piramida. Faraoni 4. dinastije preuzimaju naslov "sin Sunca", te od tada Sunce postaje glavnim bogom kojem se pripisuje stvaranje, a oblici raznih božanstava postaju oblici njegovih moći. Tako se u kasnijim razdobljima sa Suncem povezuje i Oziris, i Set, i Ra, i Amon, i Aton i druga božanstva. Naredni stepen razvoja religije predstavlja težnja da se heterogeni kultovi uklope u jedinstveni teološki sistem koji bi, u sada jedinstvenoj državi, (sa solarnim kultom uzdignutim iznad ostalih) predstavaljao kompaktnu religiju, a kojem se autorstvo može pripisati sveštenstvu Heliopola. Sljedom tog nastojanja nastaje mitologija u kojoj božanstva dobivaju različite uloge, a solarni bog Ra postaje vrhovno božanstvo. Teološki sistem razvijao se u smjeru učenja o emanacijama, što pretpostavlja postojanje jednog boga iz kojeg nastaju svi ostali, (čime se opunomoćuju lokalni kultovi) koji su, uostalom, emanacije i obličja jednoga boga. No, kako je pojam jednog boga još suviše apstraktan za stari vijek, Egipćani tom jednom bogu daju nekoliko različitih oblika, pa tako govorimo o različitim teogonijama (mitološkim kozmogenezama). Oblici tog univerzalnog božanstva, kojem se ujedno pripisuje i stvaranje svijeta su: Ra, Amon, Ptah i Atum. Tek će se u Ptolemejsko doba pod utjecajem helenizma taj broj povećati nastankom zasebnih kozmogeneza svakog pojedinog hrama. U klasičnoj fazi egipatske religije (Od Starog kraljevstva do Kasnog razdoblja) sva su ostala božanstva ili lokalni kultovi ili samo oblici nekoga od rečenih kozmokreatora.

U razdoblju Starog kraljevstva, kada se ustanovljuju teološke doktrine, nastaje i mitologija. To potvrđuje već prepoznatljiv sistem vjerovanja i mitoloških ideja u Tekstovima piramida (5 - 6. dinastija). Tako kod Egipćana nalazimo tipične arhetipske zamisli: o stvaranju svijeta (heliopolska, memfiska i druge kozmogeneze), o potopu (Mit o nebeskoj kravi), o besmrtnosti i vaskrsnuću (Mit o Ozirisu), o borbi dobra i zla (Mit o borbama između Horusa i Seta), i slično. Simbol koji odgovara riječi »bog« (eg. neter, kopt. nute) je ratna sjekira jednostavnog izgleda. Neki od ranih egiptologa su  vjerovali da je riječ o zastavicama kojima je u arhajskom dobu bilo označavano područje hramova, no jasniji prikazi potvrdili su da je neter ipak sjekira. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ »bog« ostali su nepoznati. Sa samim oblikom sjekire može se povezati jedino sazvežđe koje su Egipćani nazivali Mesehtiu (Veliki medvjed), međutim ono u egipatskom simbolizmu predstavlja bikovski but. Možda je odabir simbola sjekire za riječ »bog«, odnosno »neter«, u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

HOMEPAGE