UMJETNOST STAROG EGIPTA

U plodnoj dolini donjeg i srednjeg toka rijeke Nil stvorena je oko 3200. godine p.n.e. jedinstvena egipatska država sa centralizovanom vlašću, hijeroglifskim pismom i razvijenom umjetnošću. Umjetnost Egipta bila je skoro sva namijenjena kultu mrtvih. Egipćani su vjerovali u vječni život duše i tijela, tako da je staranje o životu poslije smrti bila osnovna briga živih i svrha umjetnosti. Kada bi mrtvo tijelo složenim sistemom balsamovanja pretvorili u mumiju, stavljali bi ga u grobnicu već opremljenu pogrebnim statuama, zidnim slikama i reljefima, namjestajem i zlatarskim radovima. O načinu na koji je jedna faraonska grobnica bila opremljena zna se po grobnici faraona Tutankamona, jedinoj neopljačkanoj faraonskoj grobnici.

Kamen kojim Egipat obiluje, njegova čvrstina i težina, koje građevini osiguravaju trajnost i vječnost, uslovili su sistem gradnje sličan megalitskim građevinama, bilo da su u pitanju grobnice ili hramovi. Veliki kameni blokovi slagani su jedan na drugi, stvarajući pravolinijsku arhitekturu: piramidalnu kod grobnica, a kod hramova gredni sistem nošen velikim brojem podupirača - stubova, polustubova i stubaca.

Prvobitna egipatska grobnica je mastaba, dugačka, ali relativno niska građevina, koja ima oblik zarubljene piramide.

Iz mastabe se već u periodu Staroga carstva razvila piramida kao isključiva faraonska grobnica. Božanska priroda faraona izražavala se veličinom grobnice, naročito njenim rastom u visinu. Tako je najstarija piramida faraona Zosera u Sakari kod Memfisa razdjeljena ili stepeničasta piramida, koja se sastoji iz šest mastaba, izgrađenih jedna na drugoj tako što je svaka gornja manja od prethodne.

Iz razdjeljene piramide razvila se piramida sa kosim ravnim stranama, koje se na vrhu stiču u jednoj tački. Najljepši građevinski kompleks takvih piramida izgrađen je u Starom carstvu u Gizi kod Kaira. To su piramide faraona Keopsa, Kefrena i Mikerina. Matematičkim izračunavanjem arhitekata stvoren je kod ovih piramida racionalan sistem neprekinutih površina i linija. Masivne, monumentalne i stabilne, one su rezultat umjetničke sinteze.

U periodu Srednjeg i Novog carstva grobnice su usjecane u gromade stijena. Tako su stvarane grobnice iz čuvene Doline kraljeva blizu Tebe na lijevoj obali Nila. Pogrebni hram, izgrađen ispred grobnice carice Hatšepsute, koja je usječena u stijeni, ima oblik stepeničastih rampi koje kao da ponavljaju geološku slojevitost stijene ispred koje je hram izgrađen.

Hramovi, kao kuće bogova, građeni su u periodu Novog carstva na desnoj obali Nila, u Karnaku, Luksoru i Edfu. Uobičajen prilaz hramu činila su dva reda sfingi i dva obeliska ispred samog ulaza u hram. Velikih dimenzija, sa više pokrivenih i nepokrivenih prosotrija, egipatski hram se, kao i piramida, odlikuje pravim linijama: uspravnim nosačima i vodoravnim gredama. Inspirisan biljkom i drvetom, egipatski stub u obradi kapitela pokazuje list palme, papirusa i lotosa.

Egipatska skulptura i slikarstvo bili su namjenjeni hramovima i grobnicama, ali ne kao njihova dekoracija, već kao izraz božanske prirode faraona koji osigurava blagostanje njegovoj duši. Zato se egipatskoj umjetnosti nametnula konvencionalnost, zbog koje se čini da se ona u svom dugom trajanju od tri hiljade godina skoro i nije razvijala. Statue su stavljene u grobnice kao zamena za telo, one su bile garancija besmrtnosti umrlog i zato, kao i arhitektura, imaju kubične oblike, masivnost i stabilnost. Klesane u jednom bloku kamena, one čuvaju njegov oblik. Iako je trebalo da budu portreti određenih ličnosti, statue su više predstave viječnog i neprolaznog života u onostranom, predstave čovjeka izvan prostora i vremena. Sve što je slučajno, prolazno i pojedinačno na njima je ustuknulo pred izrazom opšteg, vječnog i trajnog.

Na slikama i reljefima, među kojima postoji velika sličnost jer su reljefi plitki i obojeni, nema perspektive ni iluzije prostora. Odsustvo perspektive u egipatskoj umjetnosti vidljivo je na fragmentu slikanih ukrasa sa grobnice u Tebi, koji predstavlja ribnjak okružen drvoredom. U perspektivnom predstavljanju ovog prizora mnoge bi pojedinosti bile zanemarene, a pravougaonik ribnjaka i drveće bili bi deformisani skraćivanjem. Egipatski umjetnik je prizor naslikao kao da ga vidi iz aviona pa je ribnjak zadržao pravilnos pravougaonika, a drveće je okrenuto ka spoljašnjim ivicama slike. Precizan realizam ispoljen je prikazivanju lokvanja, ptica i riba. Drugačije rečeno, egipatski umjetnik prikazuje ono što zna o stvarima, a ne onako kako vidi. Izvjesni prostorni planovi postižu se preklapanjem oblika tako što je oblik koji preklapa u prvom planu, a oblici koji su preklopljeni u drugom, trećem itd. planu. Na reljefima i slikama glavna figura je uvijek prikazana u dimenzijama većim od dimenzija drugih figura, sa glavom i nogama u profilu, a sa tijelom sprijeda, kako »gleda« prizore iz lova i zemljoradnje i tako produžava u vječnosti svoju ličnu sreću. Figure su bestjelesne, u standardnim prosotrima, bez fizičke akcije i napregnutosti.

HOMEPAGE