Izmedju 1885. i 1888. Mone daje svoj poslednji niz kompozicija sa ljudskim figurama. Nakon ovoga, Mone se potpuno posvecuje prirodi i skoro iskljucivo se drzi pejzaza. Zelio je da slika treperenje svjetla, bljeskanje vode, prozracnost atmosfere, drhtaj lisca. Njegov pojam trenutnog se ne odnosi na forme u pokretu, vec na zaustavljanje vremena: isti pejzaz nije isti u razlicita doba dana ili godisnjih doba. Zapravo, subjekat nije bio ono sto je bio, vec ono sto je svjetlo od njega nacinilo. Kako su godine prolazile, njegove studije atmosfera postajale su sve sistematicnije, a njegova istrazivanja u svojoj temeljitosti zaista naucna. Mone je zelio da slika sunce, hladnocu, vjetar, maglu – ovo su bili novi pojmovi i imali su vrijednost otkrovenja. I tada se, od 1890. posvecuje svojim ciklusima, gdje traga za samom sustinom svjetlosti i njenim nebrojivim varijacijama, u nekoliko motiva koji mu postaju neka vrsta opsesije. Drzace se skoro iskljucivo pejzaza, a najcesce onih kojima voda dodaje element kretanja.
Zahvaljujuci njegovoj slici Impresija – radjanje sunca koja je 1874. bila izlozena u Parizu, cijeli slikarski pravac dobio je ime – impresionizam. U ovoj cuvenoj slici, Mone je, da bi dostigao svoju impresiju jutra u luci Avr, koristio osjetljive poteze prozirne boje. Sa nekoliko kratkih, smjelih poteza, on je narandzasti odsjaj sunceve svjetlosti suprotstavio tonovima sive. Strukturu i zivost povrsini daju lucki jarboli i dimnjaci, koji, iako su pokriveni izmaglicom, stvaraju graficku kompoziciju vertikala i dijagonala. Slobodni potez cetke, crtez i neposrednost sa kojima je biljezio svoje opazanje trenutka, u javnosti su izazvali skandal i nemilosrdnu kritiku. Zapravo, sam naziv slike pokazuje umetnikovu teznju da u slikarstvo vise prenese svoje licno osjecanje, nego da predstavi odredjen pejzaz. Platno prikazuje luku osvetljenu ranim jutarnjim suncem: ladje polako plove kroz izmaglicu u kojoj se samo naziru obrisi predmeta utopljeni u okolnu atmosferu vode i neba. Vidjelo se da je slika uradjena u jednom dahu, u samom trenutku najjaceg dozivljaja. Slika predstavlja romanticni sklad vode i neba. To je tanka svijetlo plava koprena kroz koju se probija narandzasto sunce koje se radja. Odrazi u vodi su naznaceni kratkim, isprekidanim potezima kicice, ali slika, kao cjelina nema niceg od svojstva opticke, naucne analize koju ce kriticari pripisati tom pokretu.
Pored ove slike, Mone je izlozio i Bulevar Kapucina, radjenu 1873., na kojoj je predstavio nepreglednu bujicu prolaznika duz bulevara, kao treperave mrlje boje, u treperavim impresijama magle i svjetla. Dok gledamo sliku dobijamo utisak cjeline bez primjecivanja izdvojenih figura ili detalja i taj njegov manir slikanja ljudi moze se uociti jos u Grenujeru. Gradjanin koji se u setnji pojavljuje u Moneovim slikama bio je kao mrlja obicne tkanine; njegovi ljudi prosto sluze kao povrsina na kojoj svjetlost moze da se igra. Takvo posmatranje i vidjenje se nimalo nije dopalo uvrijedjenoj kritici, koja je bila uzasnuta ovakvom smjeloscu i svim novinama kojima se nisu nadali na ovoj izlozbi.
Sledece godine, 1877., Mone se posvecuje novoj seriji kompozicija, gdje je kao motiv
uzeo zeljeznicku stanicu Sen - Lazar. Ova stanica ga je dugo fascinirala
i na osnovu Renoarove zabiljeske postoji prica kako je Mone, progonjen zeljom da
je naslika, obukao svoje najbolje odijelo, cipkane manzetne, uzeo stap sa
pozlacenom glavom i urucio direktoru stanice svoju podsjetnicu. Mone se
direktoru predstavio jednostavnim rijecima:
"Ja sam slikar Klod Mone. Odlucio sam da slikam vasu stanicu. Dugo nisam
mogao da se odlucim da li da slikam sjevernu stanicu ili vasu, ali sada mi se
cini da vasa ima poseban izgled".
Mone je uvijek dobijao sta je htio; vozovi su odmah bili zaustavljeni, peroni
zatvoreni, lokomotive su izbacivale paru tacno na onaj nacin na koji je Mone to
zelio. Izazivajuci opste strahopostovanje, smjestio se na stanici i danima je
skicirao.
1878. Mone se seli u skromnu kucu u Veteju, a sledece godine umire njegova zena
Kamil. Ova zima je, ledena i siva, bila vrijeme napustenosti i samoce i u skladu
sa tim, on slika samo led koji pluta u komadima zaledjenom rijekom. Upravo na
ovim zimskim pejzazima se i moze uociti evolucija Moneove tehnike. Njegove prve
slike snijega podsjecaju na Kurbea. Vizija je vise vezana za tradiciju, a boja
je rasporedjena u velikim slivenim povrsinama. Ali u Otapanju leda potezi
cetke se rasipaju stvarajuci cjeline u kojima se sante leda spajaju sa sivom
vodom. Kasnije se njegov nacin opet mijenja, fluidnost i divizionizam ustupaju
mjesto vecim nanosima boje koji doprinose rasvjetljavanju palete.
Sa
prostranih, velikih pejzaza, preko pogleda na bazen i japanski most, Mone je
dosao do pogleda izbliza na delove povrsine vode. Nebo je sada bilo samo odsjaj,
( Lokvanji, vodeni pejzaz, oblaci , 1903.) i nije se vise pojavljivalo na
gornjem dijelu njegovih slika. Ove kompozicije vode bili su pejzazi liseni
horizonta i sam Mone ih je nazvao reflektujucim pejzazima.
Proucavajuci odnos izmedju boje i svjetlosti, on je posao od svjetlosti, trudeci se da slikarski izrazi promjenu na predmetima u zavisnosti od vremena. On slika niz platna sa istom temom Stogove sena, Aleju jablanova, Ruansku katedralu i to pocevsi od ranog jutra, preko suncanog podneva do zalaska sunca.Oko 1890.godine poceo je da slika u serijama i da prikazuje istu temu pri raznim osvjetljenjima i u razlicitoj atmosferi. Vjeran primjer je serija Ruanske katedrale.
 |
 |
 |
 |
 |
 |