zgrcenim misicima, vec istegnutim u ''daljinu''. Balet je plesna forma koju danas najcesce
vidimo u izvodjenju profesionalnih plesaca u pozoristu ili na nekoj drugoj
sceni.Balet je jedna od najstarijih plesnih tehnika koja je temelj svim ostalim
plesnim stilovima. Njega karakterisu stroge forme tijela i otvoreni polozaj
stopala, sto znaci da je cijela noga zarotirana iz kuka prema van za 90 stepeni.
Baletna tehnika ne poznaje upotrenu sile i naglih pokreta. Svi pokreti moraju
biti kontrolisani i ne smiju se izvoditi sa
zgrcenim misicima, vec istegnutim u ''daljinu''.
Elementi koji se uvjezbavaju su veliki i mali cucnjevi, istezanje i dizanje nogu, rad stopala, razliciti nagibi i rotacije tijela, razlicite vrste okreta i skokova koji se mogu izvoditi iz velikog ili malog cucnja, s obje ili jedne noge i sl. Balet nije samo za profesionalce, vec je i izvrsna aktivnost za rekreativce. Razlika izmedju rekreativnog i profesionalnog bavljanja plesom je samo u tome sto rekreativcu izvode manje manje komplikovane elemente. Rekreativci takodje ne moraju imati stepen otvorenosti od punih 90 stepeni, vec onoliko koliko to dopustaju individualne prirodne predispozicije tijela.
Poceci plesa
Balet nije posebna plesna umjetnost vec je neizbjezna stepenica u razvoju plesa. Ne zna se pouzdano kada je covjek poceo plesati, no mozemo pretpostaviti da je to bilo negdje od samih pocetaka. U gotovo svim sacuvanim plemenskim kulturama nalazimo plesove koji nisu tek spontani izljevi osjecanja (veselja, bijesa...), nego su to uoblicene sekvence koje se izvode na odabranom mjestu s namjerom da proizvedu narociti utisak na one koji gledaju. U starije doba najcesce su to bili rituali kojima se molilo bogove da podare kisu, bogatiji urod, povecanje plemena i sl.
Prve organizovanije plesne forme
Grcko pozoriste upucuje nas na prikazivanje koje se sastojalo iz pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijske proljetne svetkovine. U pocetku je proslava bila improvizovana, no s vremenom su se pocele izvoditi slozenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga zapocela takmicenja u prikazivanjima. Grupe koje su sudjelovale u takmicenju uvjezbavao je ''choregus'', iz cega je nastao korjen danasnje rijeci ''koreograf'', a nastupile su u ''orchestru'', kruznom plesnom prostoru teatra na otvorenom.
Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u solo izvedbi. Pomocu odgovarajuce muzike, s mnostvom kostima i maski, plesac bi uzastopno portretisao sve moguce likove upletene u njegovu pricu. Dojam bi pojacavao okretima, uvijanjima, nagibima i skokovima. No iskazivanje fizicke vjestine nije bio primarni cilj. Zadatak plesaca je bio da pokaze ljudsku narav i emocije u svoj njihovoj raznolikosti: ljubav i gnjev, mahnitost i bol, srecu i tugu, ljubomoru i sl. Za ples je neobicno znacajna tehnicka vjestina izvodjaca. Plesac stalno prosiruje raspon svojih mogucnosti, u nastojanju da ovlada pokretima koji bi bili visi, brzi i savrseniji od dotad vidjenih. Da bi mu se u tome pomoglo, njegovo se skolovanje produzilo i produbilo, te je u oblikovanju snage, fleksibilnosti i koordinacije ono postalo simetricnije. Svaka epoha je obogatila plesni vokabular, osiguravajuci narednom narastaju koreografa obilniju gradju.
Ples u srednjem vijeku
Postoje i zapisi o putujucim zabavljacima, ukljucivo i plesacima, koji su u srednjem vijeku uveseljavali plemstvo po dvorovima, a kasnije je pucke zabave preuzelo plemstvo. Crkvene vlasti su, nastojeci ukinuti paganske obrede, uvijedjele da je gotovo nemoguce iskorijeniti tradicionalne forme, premda im je uspjelo lisiti ih njihova izvorno magijskoga znacenja.
Pocetak temelja klasicnog baleta
U ranom 16. vijeku
u
Italiji, prvi puta se spominje naziv balletti, koji je oznacavao
figuralni ples. Iako je svaki ples imao imao neku temu, s drugim ga je plesovima
povezivao jedino opsti mitoloski karakter sadrzaja. U osnovi su balletti bili
scenski prilagodjenje verzije drustvenih pleova tog doba. Neki su proizasli iz
iz dvorskih protokola, a drugi iz zabava seljaka. Uz ballette se javljaju i
tekstovi s uputstvima koja su imala precizirati broj izvodjaca koji sudjeluju u
plesu, te jesu li oni svrstani u parove ili poredani u liniju.
Krajem sesnaestog i pocetkom sedamnaestog vijeka tekstovi postaju sve precizniji i daju nam jasno tumacenje pravilnog polozaja plesacevih stopala na pocetku koraka, kao osnove iz koje se razvilo pet pozicija klasicnog baleta. Ilustracije pokazuju da su stopala okrenuta od tijela-ne do te mjere da bi bila potrebna neka narocita gipkost, no da bi to djelovalo otmeno. Tu je zacetak baleta otvorenih pozicija nogu. Premda su koreografi bili profesionalci, ballette su izvodili amateri-dvorani za zabavu svog staleza. Zbog toga su koreografi svjesni ogranicenih sposobnosti svojih ucenika-izvodjaca, jednostavne korake slagali u zamrsene obrasce tako da bi ipak bili zanimljivi.
Koreografi su znali da publiku ne mogu zadiviti koracima, koje izvodjaci ni ne znaju vjesto izvesti i koji se iz gledalista ionako dobro ne vide, nego tlorisom-slozenim geometrijski oblicima koji bi se sastavljali, rastvarali i ponovo sastavljali. Baleti se nisu izvodili na uzdignutim pozornicama, vec u sredisnjem prostoru velikih sala, dok je publika sjedila u povisenim galerijama koje su se protezale uzduz triju strana plesnog prostora.
17. vijek / razvoj baleta u klasicnom smislu
Balet u klasicnom smislu razvio se u Francuskoj. Najcuveniji plesac sredinom sedamnaestog vijeka bio je Louis XIV; obucen kao Apolon, Kralj-Sunce vladao je francuskim i evropskim baletom. Sada je i obisna publika koji put smjela prisustvovati izvedbama,a u nekim izvedbama, su se pojavljivali i profesionalci. No balet je i dalje ostao sredstvom koje je prvenstveno sluzilo plemstvu. Kada je napustio scenu, Louis XIV je osnovao skolu za osposobljavanje plesaca. Isprva su svi plesaci bili muskarci, a s vremenom se pojavljuje i nesto zena.
18. vijek / odvajanje plesa za zabavu od profesionalnog plesa
U osamnaestom vijeku je tacno pobrojano svih pet pozicija, sve je veci naglasak na otvorenosti, pa se sada stopala postavljaju da tvore pravi ugao. Plesalo se na sceni, a publika je sjedila ispred plesaca. Tlorisi nisu vise bili vidljivi, vec u prvi plan dolaze pokreti. Skokovi postaju sve cesci i pojavljuje se mnostvo pirueta. Prosirio se jaz izmedju drustvenog i teatarskog plesa, za scenu je norma bila nesto slobodnija. Suknje balerina se skracuju na visinu do gleznja kako bi i one mogle izvoditi skokove, a cipele na petu se zamjenjuju cipelama bez pete radi cvrsceg pliea prije skoka. Kasnije se suknje i korzeti zamjenjuju jednostavnom laganom haljinom, no muskarci su u baletu i dalje nadmocniji.
19. vijek / zavrsna faza konacnog oblika forme klasicnog baleta
U devetnaestom se vijeku plesne predstave pocinju stvarati za manje elitnu publiku- za srednju klasu u usponu. Noge se otvaraju do punih 180 stepeni, a baletni je cas progresivan niz vjezbi, pocevsi od jednostavnih pokreta, pa sve do najslozenijih skokova i okreta. Sistematicno vjezbanje pospjesio je brz napredak tehnicke vjestine. Zene su pocele plesati na vrhovima prstiju. U pocetku je to bila tek trenutna poza, onda nekoliko brzih koraka, a potom jos nekoliko. S vremenom je balerina naucila kako da opsivanjem pojaca vrhove svojih papuca kako bi je one bolje podupirale (spice su se pojavile mnogo kasnije).
Krajem devetnaestog i u dvadesetom vijeku struktura postaje savrseno precizna i istice se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacije sada se uvijek grade na nekom motivu ili su inspirisani nekom posebnom osobinom plesaca za kojeg su bili kreirani. Pas de deux uvijek sadrzava propisan adagio za oboje plesaca, varijaciju za svakog posebno, te tehnicki briljantan allegro. Fouette, sibajuci okret, dozivljava svoj razvoj i ubrzo ih je vecina plesaca uspjela izvesti trideset i dva na spici. Muskarci se vracaju plesu i sada musko-zenska zastupljenost postaje ravnopravna. To je i doba spica kao posebnih papucica koje se razlikuju od mekanih.
 |
 |
 |
 |
 |
 |