biografija         

                                                                                                                                               

 

 

home                            

Text Box: Salvador Dali (1904-1989) Salvador Dali je najupadljiviji predstavnik avangardnih umjetnika XX vijeka koji su ulagali gotovo podjednaku energiju u stvaranje fame o vlastitom ekscentričnom životu kao i kreaciji podjednako šokantnih umjetničkih ostvarenja. S obzirom na to da je bio najmarljiviji vlastiti biograf, praktički je nemoguće odvojiti svjesno proizvedenu fikciju od stvarnih činjenica, no i mit i stvarnost su gotovo podjednako šaroliki i intrigantni. Dali je rođen 11. 5. 1904. u Figerausu, a njegovo katalonsko porijeklo imalo je dalekosežne posljedice na njegov pogled na svijet kao i prerana smrt majke 1921. koja je uvjetovala da se opetovano sukobljava s rigidnim očevim moralnim kodeksom. Dalijev otac, po profesiji javni bilježnik, nevoljno je prihvatio sinovo umjetničko opredjeljenje, a njihov odnos posebno je postao zategnut nakon što je Dali oženio bivšu ženu Paula Eluarda. Već tokom studija u Madridu, Dali je iskazivao strastvenu posebnost, a javno iskazani prezir prema profesoru kojeg je smatrao osrednjim čak ga je kraće vrijeme 1923. godine doveo u zatvor. S druge strane, Dali je takvim radikalnim istupima stekao poštovanje dvojice budućih katalonskih velikana, pjesnika Federica Garcije Lorce i filmaša Luisa Bunuela, s kojima se često družio. Prema teško provjerljivim Dalijevim navodima, Lorca ga je pokušavao obljubiti, no on je to, navodno, s gnušanjem odbio tako da je, po još teže provjerljivim iskazima, kao djevac dočekao fatalni susret 1929. s Eluardovom ženom ruskog porijekla Helenom Devulinom Diakonoff, poznatijom kao Gala, koja će postati njegova trajna životna družica. Autor Taschenove monografije Gilles Néret tumači već spomenute Dalijeve nesuglasice s njegovim profesorima njegovim katalonskim ukusom po kojem je umijeće slikanja važnije od dosljednosti trenutačno aktuelnim “izmima”. “Ja sam bio i ostaću katalonski seljak, prostodušan i lukav, u čijem se tijelu krije kralj”, s karakterističnom skromnošću ustvrdio je Dali. “Drskost mi nikako nije dopuštala da iz misli izbacim neugodnu sliku u stilu razglednice koja prikazuje golu ženu iz visokog društva, pretrpanu dijamantima s raskošnim šeširom na glavi, kako se ispružila pored mojih prljavih nogu. Tu sam scenu priželjkivao svim srcem.” Radikalno oličavanje ovako vulgarne imaginacije, primjerice lik s gaćicama s jasno vidljivim razmazanim izmetom na slici, “Pogrebna igra” (1929), neizostavno je spojilo Dalija s nadrealističkim krugom, posebno nakon što je s Bunuelom snimio danas već antologijski film “Andaluzijski pas” (1929) koji se uopšte smatra jednim od najznačajnijih ostvarenja cjelokupnog nadrealističkog pokreta. Dali se 1926. susreće s Picassom, a njegova slikarska ostvarenja iz tih godina poput “Venera i amoreti” (1925) neskriveno iskazuju nadahnuće klasicističkim razdobljem starijeg majstora uz fetišizaciju ženske stražnjice što će ostati trajna odlika Dalijevog stvaralaštva. Vrijedi zabilježiti i riječi koje su, navodno, izmijenili Dali i Picasso prilikom prvog susreta: “K vama sam došao prije nego u Louvre”, tim riječima je Dali iskazao svoje poštovanje prema umjetniku, dok mu je Picasso lakonski odgovorio: “Postupio si potpuno ispravno!”. Nakon što ga je primio André Breton i nakon njegovog formalnog ulaska u nadrealistički krug, Dali s već uobičajenom skromnošću počinje izjavljivati: “Nadrealizam, to sam ja” i pisati rasprave o tzv. paranoja-kritičkoj metodi. “Sva moja ambicija na području slikarskog izražaja sadržana je u želji da imaginacije iracionalne stvarnosti opredmetim savršenom preciznošću... imaginacije koje privremeno nisu objašnjive niti se daju redukovati logikom intuicije ili razuma”, pojašnjava Dali svoje umjetničke postupke, ”paranoja-kritičko djelovanje - iracionalne spoznaje zasnovane na kritičkoj i sistematičnoj objektivizaciji asocijacija i delirijumskih tumačenja”. Ovaj manifest radikalnog šoka može zazvučati kao verbalistički kalambur, no Dali je bio u stanju slikati slikarske invencije koje su u potpunosti opravdavale ovako rječite hiperbole. Bez obzira na neskrivene ambicije zabavljača, u slikama poput “Mekane konstrukcije s kuvanim grahom: predosjećaj Građanskog rata” (1936) uspijevao se približiti političkom angažmanu Picassove “Guernice” ostavši vjeran svojoj, kako će i sam priznati, wagnerijanskoj melodramatičnosti. Nakon Dalijevog trijumfa u SAD-u koji je uključivao oblikovanje naslovne stranice Timesa 1936. godine, kao i godinu dana kasnije pisanje filmskog scenaria za braću Marx, ljubav između ekscentričnog katalonca i nadrealističkog vođe definitivno je pukla. S današnje vremenske distance mogli bi procijeniti da je tom poprilično žestokom raskidu bitno pridonijela i drastična razlika u intelektualnom kodu: Breton je bio elitistički pisac, a Dali multimedijalna superzvijezda koja se nije ustručavala svoje slikarske invencije koristiti i za dizajn upotrebnih predmeta. Na primjer, sofu u obliku usana filmske glumice Mae West iz poznate slike “Lice Mae West koje se može iskoristiti kao nadrealistički stan” (1934/35) uz pomoć Else Schiaparelli pretvorio je 1937. u napadno ružičasti dio pokućstva, a 1983. kreirao je i parfem “Dali”. S druge strane, učestvuje i u “ozbiljnim” kulturnim spektaklima kao što je predstava Oscara Wildea “Salome”, u režiji Petera Brooka ( 1949) i “Balet o Gali” (1961), po vlastitom libretu i koreografiji i scenografiji Mauricea Béjarta. Ovakvo preplitanje “visokih” i “niskih” medija legitimiše Dalija kao prethodnika postmodernističkog ukinuća razlika između tzv. “čiste” i “primijenjene” umjetnosti, odnosno između elitnog i masovnog ukusa. Nakon Galine smrti 1982. ionako ekscentrični Dali postao je još nepredvidljiviji uslijed sve izraženijeg nagnuća misticizmu. ”Dvije najrazornije stvari koje se mogu dogoditi jednom bivšem nadrealisti su, prvo da postane mistik, drugo da ne izgubi nadarenost za crtanje”, podjednako skromno i u poodmakloj životnoj dobi tvrdi Dali. “Ja sam bio blagoslovljen istodobno jednom i drugom vrstom (kreativne) snage.“ Katalonija je iznjedrila tri velika genija: Raymonda de Sebondea, autora “Prirodne teologije” (“Théologie naturrelle”), Gaudija, tvorca “Mediteranske gotike” i Salvadora Dalija, pronalazača novog paranoja-kritičkog misticizma te, kao što nam njegovo krsno ime govori, “spasioca modernog slikarstva”. Dali je 1984. teško opečen nakon požara u svojoj sobi u dvorcu Pubolu. Seli se u Torre Galatea gdje živi do smrti 23. januara 1989. Oporučno ostavlja svoje nemalo bogatstvo (procijenjeno na 130 miliona dolara) španskoj državi, a svoja djela poklanja Museo Teatru u rodnom Figuerasu (54 djela), a preostalih 230 djela iz vlastitog vlasništva namjenjuje izlaganju u Kataloniji. Žučljive rasprave o njegovom liku i djelu traju i nakon njegovog fizičkog iščeznuća, no niko ne dovodi u pitanje presudu da je riječ o jednoj od najmarkatnijih umjetničkih ličnosti XX vijeka. biografija                                                                                                                               

djela                                                                                                         

galerija                                        

'ja sam genije'                                         

kviz                                                     

         

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

a

             nazad                                                                                            

      

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

vrh stranice