Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Canidae imaju na stražnjim nogama po četiri potpuno razvijena prsta kao i četiri (Lycaon) odnosno pet (Canis, Cyon, Icticyon, Otocyon) prstiju na prednjim šapama. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom.

Imaju 42 zuba, pri tome uvijek po četiri pretkutnjaka s obje strane i u gornjoj i u donjoj vilici. Prema tome, potpuna zubna formula izgleda ovako:

Formula prvih "mliječnih" zubi je: 3 1 3. Još mladi, članovi ove porodice nemaju kutnjake, dok kao odrasli imaju po dva u gornjoj i tri u donjoj čeljusti sa svake strane^[1].

Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu. Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.

 Ponašanje

Jedva je moguće donijeti zaključke o ponašanju ove porodice koje bi bilo zajedničko svim vrstama, jer se pojedini rodovi i vrste previše međusobno razlikuju. Na primjer, sve vrste ove porodice su po definiciji mesojedi i stoga svi imaju nagon lova i ubijanja, no on se značajno razlikuje već između vukova i domaćih pasa.

Razlike u ponašanju između na primjer vukova i lisica izražene su već kod mladunaca u dobi između četvrtog i petog tjedna starosti. Zoolog Erik Zimen je promatrajući mladunce opazio, da mladi lisičići komade hrane prvo uzmu, i u okolici zakopaju, a tek nakon toga počnu s jelom; mladi vučići pak prvo pojedu koliko god mogu, i tek nakon toga počinju zakapati ostatke hrane^.

Kao slično ponašanje kod svih Kanida  opisuje uvod u socijalni susret pripadnika iste vrste. Susret počinje uzajamnim njušenjem genitalnog i analnog područja, kao dijelom i ušiju, njuške i analne žlijezde. Njušenje područja repne žlijezde opaženo je samo kod  sivih lisica, rjeđe kod prerijskih vukova, a nikada kod domaćih pasa, jer oni vrlo rijetko uopće imaju repnu žlijezdu^[4].

Dijelom su prepoznati isti obrasci ponašanja i između različitih vrsta; tako Fox opisuje uspješan poziv na igru između chihuahue i prerijskog vuka, uzajamno pokazivanje podređenosti između mladih kojota i vukova, kao i trenuci igre odraslog vuka i odrasle crvene lisice.

Sistematika

Recentni psi mogu se podijeliti na  pravih lisica  i tribus pravih pasa . No, u tribusu pravih pasa ima više vrsta koje su vrlo slične lisicama.

Noviji rezultati istraživanja sekvenci dovode u pitanje taksonomsku klasifikaciju pojedinih Kanida.

Psi su bili prve domaće životinje među .Ljudi su ih pripitomili prije otprilike 12 000 godina. Sve pasmine potječu od vuka  unatoč tvrdnjama nekih da potječu i od lisica.

Psi su vjerojatno prve pripitomljene životinje, koje čovjeku vjerno služe sve do danas. Ljudi su ih selektivno razmnožavali za mnoge namjene, a rezultat je toga životinja različitih oblika, veličina i sposobnosti.

Pas, Canis familiaris, , pripadnik porodice pasa  koja obuhvaća i lisicu, . Njuška mu je vlažna, posjeduje izvrstan njuh i vrlo je društven. Izrazito dobro trči i spretno pliva te može vrlo brzo mijenjati smjer trka. Dok spava, često ga prate sni u kojima trza repom, cvili i potiho laje i reži.

Smatra se da je predak psa bila životinja slična vuku - vjerojatno mješanac izmedu vuka i čaglja - koja je živjela prije nekoliko milijuna godina. Čak se i danas pripitomljeni psi mogu uspješno razmnožavati s vukovima i čagljevima. Neki smatraju da se svi psi mogu podijeliti u dvije velike skupine - na one koji su slični vukovima i na one koji su slični čagljevima.

Bez obzira na isitnu o njihovu podrijetlu, potpuno je jasno da su psi po prvi put pripitomljeni još u kamenom dobu - prije najmanje 50.000, a vrlo vjerovatno čak i 100.000 godina. Sve ovo doznajemo s crteža iz paleolitika (staro kameno doba) koji prikazuju lov ljudi s psima. Najstariji ostaci pitomih pasa pronađeni su u iskopinama europskih naseobina, a datiraju iz kasnog  (srednje kameno doba). Ti ostaci nalikuju dingu, divljem psu udomaćenom u Australiji.

O razlozima zbog kojih se psa počelo smatrati "čovjekovim najboljim prijateljem" postoje mnoge teorije, ali nisu pronađeni dokazi koji bi ijednu od njih potvrdili.

Moguće je da su se psi zbog svoje sklonosti skupljanju ostataka priklonili čovjeku, a on je ubrzo razvio sve mogućnosti ove inteligentne, vješte i uglavnom poslušne životinje.

Psihologija pasa

Najsigurniji način za razvijanje osjećaja prema psima i njihovoj psihologiji je pažljivo promatranje štenadi u leglu. Čak i prije nego što prestanu sisati, štenad počinje pokazivati karakteristike koje pseću vrstu čine korisnom ili problematičnom za ljude.
Uspješan odnos čovjeka i psa ovisi o mogućnosti vlasnika da "pročita" svog ljubimca i da može misliti kao pas.

Pas je životinja koja pripada čoporu, koji ima urođenu potrebu za životom u sustavu hijerarhije. Već sa 4 do 5 tjedana očigledno je koji dio legla je dominantniji i kako se ta dominacija iskazuje. Dominantno štene je ono koje prvo jede, koje započinje igru i ono koje se usudi izaći iz legla.
Kad napusti leglo, štene dobiva novo društvo koje čine svi članovi jednog kućanstva; i ljudi i životinje. Odvojeno od sigurnosti i topline legle, neće se opustiti dok potpuno ne upozna novi teritorij.

 Jezik pasa

Kako pas odrasta, razvija cijeli repertoar signala i držanja tijela koji će objašnjavati njegovo ponašanje. Pas koji ima povjerenja u čovjeka pokazuje svoje osjećaje u uzdignutom stavu na sve četiri noge, uspravnih ušiju i uzdignutog repa. Kada treba pokazati poslušnost, pas koji nije psihički jak, spustit će rep, staviti uši u vodoravan položaj i ponekad okrenuti glavu u stranu kako bi izbjegao izravan pogled, a može čak leći na leđa.

Većina psećih znakova - od veselog mahanja repom do uplašenog režanja - prilično su lako razumljiva, ali postoje neki znaci koji se mogu krivo shvatiti. Npr. zijevanje katkad nije znak umora već zbunjenosti. Pas zijeva kad dobije signale koji ga zbunjuju.

Gledanjem psa izravno u oči može ga se isprovocirati jer on to doživljava kao napad ili kao poziv na igru ili kao poziv na neku drugu aktivnost, ovisno o količini bliskosti između psa i čovjeka koji s njime komunicira.

Jedan od načina na koji čovjek može pokazati dobre namjere prema psu je da čovjek čučne. Na taj način pas (u skladu s psećim uobičajenom govorom tijela) dobija informaciju o nepostojanju namjere agresije prema njemu.

Govor tijela čovjeka psu kazuje puno više nego govor tijela čovjeka prema čovjeku. Pas će dobrohotno primiti pasivni položaj ruke čovjeka s ponuđenom nadlanicom koju pas moše ponjušiti (i na taj način se upoznati s čovjekom). Uzdignute ruke ili ruke kojima čovjek vrši nagle pokrete (na koje su psi 40 puta perciptivniji od ljudi) kod psa mogu izazvati krivo tumačenje i potrebu za obranom.