Realizacija slikarske zamisli, bilo da je data u obliku uljanog pigmenta na platnu ili u vidu crteža izvedenog na papiru, samo je jedan vid kreativnog akta. Karakter svake likovne zamisli je određen umjetnikovim mentalnim i emocionalnim odnosom prema predmetu njegovog slikanja isto kao i izborom sredstava i načinom njihovog korišćenja. Slikarska ideja se rađa u tom smislu što čovjek vidi ono što želi da vidi. Pošto svako likovno sredstvo ima svoj način postojanja na pikturalnoj površini, tako i svaki pojedinac ima svoj način povezivanja optičkih znakova u površine i predstave, onako kako on želi da ih vidi.Izražavanje prvenstveno zavisi od koeficijenta kreativnosti. Po kreativnom porivu i njegovom izrazu u formi, likovni kritičari razlikujuu obične od onih koji su obilježeni genijalnošću.

Za umjetnika se može reći da izražava svoja osjećanja o životu, koja izrastaju iz njegovih iskustava kroz susrete sa ljudima, mjestima, događajima, objektima i idejama. Ova iskustva isprepletena sa asocijacijama i osjećanjima, umjetnik pretapa i prerađuje u sebi, poznavanjem likovnih vrijednosti. Tako nastala „zamisao“ dobiva oblik i značenje kroz umjetnikovo znanje i izabrana sredstva. Izražavanje postaje stilistička forma kojoj umjetnik daje svoje osjećajno-vizuelno značenje; to je pokušaj da se kaže nešto o predmetu svoga ispitivanja rječnikom svoga vremena. Izražavanje je, prema tome, direktno vezano za osnovne komponente umjetničkog djela Klasifikacija izraza

Postoje dvije široke klasifikacije izražavanja kao stilističke forme: individualna i grupna. Grupno izražavanje pripada jednom društvu kao cjelini koje se formira i stiče zrelost sa rođenjem i rastom svoje kulture. Primjer grupnog izražavanja bi bio razvoj civilizacije „idealizma“ u staroj Grčkoj u kojoj je umjetnik vidio „ljudski rod preobražen svojom sudbinom.“ U okviru takvog grupnog izraza, društvene promjene su djelovale na njegov stil i nastale su uočljive promjene u odnosu na predmet, formu i značenje.Individualno izražavanje kroz prilaz predmetu, formi i sadržaju, više pripada našem vremenu, dok grupno izražavanje pripada prošlosti. To je vjerovatno posljedica težnje našeg vremena za samopotvrđivanjem i individualizmom. Mada u umjetnosti postoje grupe umjetnika sa sličnim namjerama, uočljiv je ogroman broj varijanti u granicama glavnih pravaca. Savremeno naglašavanje individualnosti urodilo je većom raznovrsnošću u umjetničkom izražavanju od sredine devetnaestog vijeka do danas, nego što se može naći u svim prethodnim periodima istorije umjetnosti.Razmatrajući savremene pokrete u umjetnosti možemo uočiti da tradicije prošlosti nisu potpuno odbačene. Zapravo, ove tradicije se revalorizuju u svjetlu savremenog ukusa. Promjeljivi koncepti fizičke ljepote kroz vijekove, ilustrovani su činjenicom što svaki period ima svoje standardne ukuse ili kanone – žene u slikama izgledaju prilično „debele“ u poređenju sa savremenim konceptom o ženskoj ljepoti. Na sličan način određeni umjetnici u prošlosti, koji su bili zanemareni, često su sada više cjenjeni; ponekad čak i čitava likovna tradicija koja se nekada smatrala veoma važnom, danas se smatra manje značajnom.

Ni jedan oblik likovnog izraza iz prošlosti ne treba potpuno odbaciti, bez obzira na njegov pravac, jer svaki od njih ima svoje estetske vrijednosti i kvalitete. Bitno je da mi pokušamo „vidjeti“ te kvalitete na isti način na koji ih je njihov stvaralac „gledao“. Ovaj način „gledanja“ objašnjava nam zašto su nekad odbačene tradicije sada potpuno prihvatljive i čak više cjenjene od onih koje su se nekada smatrale veoma značajnim.Različite forme izražavanja u savremenoj umjetnosti mogu se objasniti proučavanjem i društvenih promjena koje su se dogodile krajem devetnaestog i početkom dvadestog vijeka.