PUT  DO MOĆI

Hitlerov kljucni trenutak je dosao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemacku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemackoj 1919., takozvana Weimarska Republika nikada nije bila prihvacena od konzervativnih politicara, dok su joj se fasisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nesto sto se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18posto glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemackom parlamentu) i tako su postali druga stranka po velicini.Vecina glasova za naciste dosla je od njemackih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemackom drustvu koji su bili najvise pogodjeni s visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenoscu koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnicka klasa nije previse obracala paznju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izricito protiv Hitlera. Izbori iz 1930. bili su katastrofa za centar-desnu vladu na celu s Heinrichom Brüningom, koja sada nije imala vecinu u parlamentu. U prosincu 1931. godine izbio je skandal s Hitlerovom necakinjom Geli Raubal. Pronadjena je mrtva u svojoj spavacoj sobi pocinivsi samoubojstvo iz pistolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na koristenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kceri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli pocinila samoubojstvo zbog ljubavne veze s Hitlerom, sto nikada nije bilo potvrdjeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.

Posto Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeci predsjednicke izbore 1931. te su s nacistima htjeli stupiti u dogovor za produzenje mandata predsjednika Paula von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjednickim izborima protiv Hindenburga, i uspio je biti drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivsi nesto vise od 35posto glasova u drugom krugu u travnju 1932.Nakon sto je pobijedio na predsjednickim izborima Hindenburg je raspustio vladu i imenovao novu vladu s Franzom von Papenom na celu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveca stranka u Reichstagu. Vecinu u Reichstagu sacinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji s nekom od klasicnih stranaka bilo nemoguce. Poslije izglasavanja nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podrzavalo 84posto zastupnika, najavljeni su novi izbori.

Papen i Katolicka stranka centra (Zentrumspartei) zapoceli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teske uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednicki dogovor o dobivanju mogucnosti koristenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i zelja nacista da zadobiju podrsku radnicke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nesto glasova i zastupnika u Reichstagu. Ovaj gubitak podrske nije uvelike smanjio njihovu moc, jer su jos ostali stranka s najvise zastupnika u parlamentu. Posto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpusta ga i imenuje generala Kurta von Schleichera koji je obecao da ce uspjeti sastaviti vecinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radnickim strankama kao i s disidentskim nacistickom frakcijom predvodjenom Gregorom Strasserom.

Papen i Alfred Hugenberg, koji je takodjer bio predsjednik Njemacke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeca desna stranka u Njemackoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji s DNVP-om., uvjeravajuci da ce DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogucnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je trazio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspise izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadrzao je samo jos tri predstavnika nacisticke stranke: Hitlera, Göringa, i Wilhelma Fricka. Dana 30. sijecnja 1933., Adolf Hitler je polozio sluzbenu zakletvu za kancelara Reichstaga.Na izborima u ozujku 1933., nacisti su dobili 44posto glasova, te su u koaliciji s DNVP-om drzali vecinu sjedala u Reichstagu. Dobivsi tako vecinu u Reichstagu, koalicija je iskljucila komuniste iz parlamenta i tako se rijesila oporbe. Nedugo nakon toga prosao je Zakon punomoci Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacisticki kabinet imao moc stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoci nacisticki kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteci nakon cetiri godine ili u slucaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produzavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoci, nacisticki kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opozicije ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednika nacisticke stranke, kancelara, i predsjednika drzave. Ova konsolidacija snaga bila je potvrdjena od strane birackog tijela sredinom kolovoza 1934.

pocetna strana