Biografija

Salvador Domingo Felipe Jacinto Dali y Domenech rođen je 11. maja 1904. godine u katalonskom trgovačkom gradiću Figuerasu u 8 časova i 47 minuta ujutro. Dalijev otac, Salvador Dali y Cusi, bio je notar, i bio je veoma strog i autoritativan, ali je bez mnogo protivljenja prihvatio sinovljeve umjetničke sklonosti. Dalija je takođe podržavala i njegova majka Felipa Domenech Ferre. U tome je veoma veliki udio imala i tadašnja umjetnička i intelektualna klima Barselone, a i cijele Katalonije koja je pratila ritam evropske industrijeske i kulturne revolucije. Katalonska težnja ka razvijanju Barselone do tačke Atine XX vijeka nije bila težnja za nekim osvajanjem, već jednostavno ka ubjeđivanju snagom samih ideja. Ricardo je pristao da pozira Salvadoru Daliju svakog jutra sedmicu dana pod uslovom da za to vrijeme vježba violončelo. I Ricardo, kao i njegova braća i sestre bili su veoma nadareni i uspješni muzičari, i na neki svoj način veoma posebni.Dali je imao starijeg brata, koji se takođe zvao Salvador, rođenog 1902. godine. Međutim, on je umro devet mjeseci prije Dalijevog rođenja, 1. oktobra 1903. godine. Kada je bio petogodišnjak, Dalija su roditelji odveli na bratov grob i rekli mu da je on njegova reinkarnacija, u šta je on i povjerovao. Dali je o svom bratu rekao: „Ličili smo jedan drugome kao dvije kapi vode, no imali smo različite odraze; on je vjerovatno bio prva verzija mene...“Katalonska težnja ka razvijanju Barselone do tačke Atine XX vijeka nije bila težnja za nekim osvajanjem, već jednostavno ka ubjeđivanju snagom samih ideja. Dali je često ponavljao da „Katalonci ne izobličavaju stvarnost, oni je preobražavaju.“ Jednostavnije rečeno – sve ono što je u bilo kojoj drugoj španskoj pokrajini nemoguće, u Barseloni oživljava.

Dali je često ponavljao da „Katalonci ne izobličavaju stvarnost, oni je preobražavaju.“ Jednostavnije rečeno – sve ono što je u bilo kojoj drugoj španskoj pokrajini nemoguće, u Barseloni oživljava.

Katalonska težnja ka razvijanju Barselone do tačke Atine XX vijeka nije bila težnja za nekim osvajanjem, već jednostavno ka ubjeđivanju snagom samih ideja. Dali je često ponavljao da „Katalonci ne izobličavaju stvarnost, oni je preobražavaju.“ Jednostavnije rečeno – sve ono što je u bilo kojoj drugoj španskoj pokrajini nemoguće, u Barseloni oživljava.

Dali je imao starijeg brata, koji se takođe zvao Salvador, rođenog 1902. godine. Međutim, on je umro devet mjeseci prije Dalijevog rođenja, 1. oktobra 1903. godine. Kada je bio petogodišnjak, Dalija su roditelji odveli na bratov grob i rekli mu da je on njegova reinkarnacija, u šta je on i povjerovao. Dali je o svom bratu rekao: „Ličili smo jedan drugome kao dvije kapi vode, no imali smo različite odraze; on je vjerovatno bio prva verzija mene...“

Imao je i tri godine mlađu sestru – Ana Mariju, koja je 1949. godine izdala knjigu o svom bratu – Dali viđen od njegove sestre.

Među Dalijevim najznačajnijim prijeteljima iz djetinjstva nalaze se pjesnik Federico Garcia Lorca, zatim fudbaleri FC Barcelone Sagibarba i Josep Samitier.

Dali je kao šestogodišnjak želio biti kuharica, uporno insistirajući na ženskom rodu, a već sa sedam godina želio je biti Napoleon. Ubrzo nakon toga, upoznao je slikarstvo i naslikao svoju prvu sliku, te krenuo u školu crtanja. O svemu tome Dali je rekao: „Otada, moje su ambicije neprestano rasle, a sa njima i megalomanija. Danas jedino želim biti Salvador Dali i ništa više!“ On uživa jer Sigmund Freud u njemu istovremeno vidi i fanatika i savršen prototip Španca. Uostalom, Dali izjavljuje u svom Tajnom životu: „Najvažniji događaji koji se mogu desiti savremenom slikaru su ova dva:

Kao desetogodišnjak Dali se upoznao sa impresionističkim slikarstvom, a 1916. godine, uz porodicu Pichot iz Cadaquesa i modernu umjetnost. 1920. godine Dali je naslikao Portret čeliste Ricarda Pichota na Sortelu, imanju porodice Pichot.

Ova porodica je odigrala veoma važnu ulogu u Dalijevom umjetničkom pozivu. Naime, Pepito Pichot, dobar prijatelj Dalijevog oca, uspio ga je nagovoriti da dopusti sinu bavljenje slikarstvom.

Ricardo je pristao da pozira Salvadoru Daliju svakog jutra sedmicu dana pod uslovom da za to vrijeme vježba violončelo. I Ricardo, kao i njegova braća i sestre bili su veoma nadareni i uspješni muzičari, i na neki svoj način veoma posebni.

Dali je za porodicu Pichot rekao sljedeće: „ Kod njih sam u to doba viđao da se koncertni klavir, u noćima sa mjesečinom izvlači na stijene, i slušao sam tu koncerte. Zato, kada slikam koncertne klavire među stijenama ili čempresima nije to nikakva maštarija, to su stvari koje sam vidio i koje su na mene ostavile dubok utisak.“


Pocetna jeza - ulje na kartonu	Portret celiste Ricarda Pichota	Spanija - ulje na platnu	Dalijev grob

Svi autoportreti su naslikani ili prije 1929. godine ili poslije Drugog svjetskog rata. Na ovoj slici vidimo Dalija, šesnaestogodišnjaka, na vrhu puta iz Cadaquesa za Seboyu. Iza se vidi selo, poluostrvo Sortel, te imanje porodice Pichot. U to vrijeme, Dali je nosio zulufe, pa su ga zvali senjor Patillas ( na španskom pates – zulufi ).

Dok je završio gimnazijsko školovanje u Figuerasu, već je bio usavršio tehniku crtanja u večernjoj školi. Njegov profesor, Juan Nunez, bio je odličan grafičar, i pošto je otkrio izvanredan talenat svog učenika, odlučio je da mu daje posebne dodatne časove poslije nastave, da bi se Dali što bolje usavršio.

Otac Salvadora Dalija odlučio je da njegov sin nastavi školovanje na Umjetničkoj Akademiji San Fernando u Madridu da bi stekao diplomu profesora crtanja. Dali je bez ikakvih problema položio prijemni ispit za Akademiju, i u prvih nekoliko mjeseci je redovno išao na predavanja i slikao, skoro nikud nije izlazio. Pod uticajem Juana Grisa, Seurata i Italijanske metafizičke škole slikao je svoja prva kubistička djela isključivo u crnoj, bijeloj i maslinasto zelenoj boji.

Međutim, nastava na Akademiji ga je ubrzo razočarala zbog toga što su oni obrađivali francuski impresionizam, kao i španski tipizam, sa kojima se on upoznao već par godina ranije preko raznih umjetničkih časopisa na koje je bio pretplaćen.

Studenti Akademije San Fernando obrazovali su različite grupe, a Dali se priključio najavangardnijoj. Bili su to: Pepin Bello, Federico Garcia Lorca, Luis Bunuel, Pedro Garcias, Eugenio Montes i Raphael Barades.

Tokom 1924. godine Dali je nastavio sa svojim istraživanjima na polju kubizma, a takođe je slikao i figurativne pejzaže. U jesen sljedeće godine vraća se na Akademiju San Fernando, odakle će biti konačno izbačen 20. oktobra 1926. godine. 1925. godine Dali je imao svoju prvu individualnu izložbu u Barseloni u galeriji Dolmau. Tog ljeta naslikao je veliki broj pejzaža i portreta, punih svjetlosti.

U novembru 1988. godine Dali je odvezen u bolnicu zbog prestanka rada srca, ali ubrzo se oporavio. 5.decembra u bolnici ga je posjetio kralj Juan Carlos I i izjavio kako je uvijek podržavao njegov rad. 23. januara 1989. godine, dok je slušao svoje omiljeno umjetničko djelo, Wagnerovu operu Tristan i Izolda, Salvador Dali umire u Figuerasu u 84.-oj godini života. Po vlastitoj želji, sahranjen je u svom muzeju, a svoje bogatstvo i djela testamnetom ostavlja španskoj državi. Od 286 djela koje je ostavio Španiji, 56 ih se nalazi u Figuerasu, a 230 u Madridu.