Versaj
Versajski dvorac (fr.
Château de Versailles, Palais et parc de Versailles) je bila rezidencija
francuskih kraljeva Luja XIV, Luja XV i Luja XVI. Smeštena je na 11 hektara kod
grada Versaja jugozapadno od Pariza, i okružena sa 815 hektara parkova. Ovaj
dvorac-spomenik je čuven u svetu po svojoj lepoti, kao i po značajnim
događajima
koji su se tu odigrali. Kraljevi su sa svojim dvorjanima bili stanovnici dvorca
od 1682. do 1789, sa izuzetkom nekoliko godina u periodu regentstva Filipa,
vojvode Orlenskog (1715-1723). Versaj je postao simbol vrhunca francuske
monarhije.Dvorac
Versaj
je nastao kao lovački dvorac Luja XIII, koji su od 1661. značajno dogradile
arhitekte Luja XIV: Luj le Vo, Fransoa Dorbej, Žil Arden-Mansar i Rober de Kot.
Unutrašnju dekoraciju je dizajnirao Šarl Lebren, a parkove Andre le Notr. Tako
je nastao po mnogima najlepši od svih dvoraca Evrope. Unutar zidina Versaja
živelo je oko 6.000 ljudi, a dvorac ukrašavaju mnogobrojne fontane i predivno
zelenilo. U dvorcu se nalazi i znameniti stoni astronomski sat[1]. Važna dvorana
je Galerija ogledala u kojoj je 1919. godine potpisan Versajski ugovor i tako
okončan Prvi svetski rat. Versaj prestaje biti kraljevska rezidencija 1789.
godine nakon Francuske revolucije.
Povrsina dvorca je
67.121 m˛, od kojih je oko 50.000 otvoreno za javnost. U njemu se nalazi 700
soba, 2.512 prozora, 352 dimnjaka (u 18. veku 1252), 67 stepeništa i 483
ogledala. Tu su i oko 6000 umetničkih slika, 2.100 skulptura i 5.000 komada
nameštaja i drugih umetničkih predmeta.Park dvorca Versaja prostire se na 815
hektara (8.000 pre revolucije), od čega su 93 hektara vrtovi.
Park sadrži 200.000 stabala drveća i 50ak većih fontana[2]. On obuhvata više
objekata i lokacija kao što su: veliki i mali Trijanon, kraljičino selo, veliki
i mali kanal, menažerija, oranžerija i Švajcarsko jezero.Državne
dvorane dizajnirane u doba Luja XIV služile su za glorifikaciju kralja Sunca.
Dekoracija u štuko tehnici kao i teme slika su veličale političke i ekonomske
uspehe kralja i njegovih prethodnika. Upadljivo je korišćenje motiva iz grčke
mitologije koji se alegorijski prenose na kralja i njegova dela. Luj je uvek
predstavljan i odevan kao bog Apolon. Kao i drevni bog svetlosti i Sunca, Luj
nosi auru mistične božanske prirode, koja se ne suprotstavlja crkvi, jer je Luj
ujedno apsolutni kralj katoličke Francuske. Poređenje sa Apolonom doprinosi
njegovoj reputaciji kralja Sunca.
U
centru dvorca, na prvom spratu i celom njegovom dužinom prostire se 75 metara
duga i 10 metara široka „Galerija ogledala“ (takođe poznata kao „Galerija Luja
XIV“) koja povezuje salone rata i mira. Saloni su nekad bili hodnici ka
apartmanima kraljevskog para, gde je salon rata bio namenjen kralju, a salon
mira kraljici. Galerija ogledala povezuje apartmane kraljevskog para. Galerija
ukrašena sa 30 slika na tavanici uokvirenih štuko ukrasima koje glorifikuju
kralja, 357 ogledala, i mramornim pilasterima ostavlja izuzetan utisak na
posetioca. Sedamnaest velikih ogledala odgovara istom broju lučno zasvođenih
prozora na baštenskoj fasadi. Ogledala reflektuju sliku parka i svetlost Sunca
po danu, dok noću reflektuju svetlost sveća.Galerija ogledala je korišćena i za
proslave, ali joj je osnovna funkcija bila funkcija dvorske promenade, gde su se
dvorjani okupljali u nadi da će sresti kralja. Pošto nije bilo dozvoljeno
direktno se obraćati kralju, nadali su se da im se on obratiti ili da će ih
povezati neki uticajni posrednik. Veličina dvorane je bila namerno odabr
ana
tako da se na distanci može mimoići sa neželjenim sagovornikom.[12]U sredini
galerije nalazi se prolaz ka centralnoj spavaćoj sobi. Nekada je tu bio salon
koji je povezivao sobe kralja i kraljice. Posle smrti Marije Tereze soba je
izgubila ovu funkciju, pa je korišćena kao soba za oblačenje, a od 1701. kao
pompezna spavaća soba Luja XIV. To je bilo mesto gde su se odvijale čuvene
ceremonije kraljevog buđenja i počinka, koji je tu u centru svog dvorca i svoje
države simbolizovao dnevni ciklus Sunca i svoje kraljevine. U ovoj sobi je i
umro 1. septembra 1715.
Pre nego što je dvorska kapela sagrađena u severnom delu palate, njena izgradnja
je planirana na više lokacija. Žil Arden-Mansar je prvobitno projektovao kapelu
sa kupolom u središnjem delu severnog krila, ali su ovi planovi napušteni.[14]
Današnja kapela ima dva sprata i visoka je 25 metara. Gornji sprat je bio
namenjen kraljevskoj porodici, dok bi na nižoj etaži bili dvorjani. Po svojoj
formi kapela integriše srednjevekovnu gotiku sa baroknom crkvenom arhitekturom.
Tri freske različitih slikara prikazuju Boga oca, sina i Svetog duha. Crkvene
orgulje još uvek nose orignalnu pozlatu. U ovoj kapeli je održano venčanje
kralja Luja XVI i Marije Antoanete.Velika operska dvorana služila je još za
bankete, zabave sa pevanjem, i za izvođenje pozorišnih komada. Tetar
od drveta
za 712 gledalaca, sa jako dobrom akustikom, izgradio je u severnom krilu
1769—1770. Anž Žak Gabrijel. Bina je visoka i duboka 21 metar, pri čemu joj je
širina 7 metara. Kraljevska loža je u donjem nivou i nema balkon. Ovo rešenje je
trebalo da omogući kralju Luju XV da neopaženo dolazi i odlazi. To je odraz veće
želje za intimom koju su iskazivali naslednici kralja Sunca.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |