Impresionizam kao pravac
Impresionizam
u slikarstvu posljedica
je zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske povijesti,
kad je ukupno ozračje pogodovalo proširenju i uspostavi novog stila u slikarstvu.
Prvi znakovi
njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina 19. stoljeća, ali
zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1860. i 1870.
Pokretačka sila impresionizma bila je želja
nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga
koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije,
Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili
su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem
novog stila. Teme, tehnike i umjetnički jezik njihovih djela bila su obilježja
koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske
umjetnosti.Potkraj 60-ih godina 19. stoljeća tri su umjetnika (Monet, Renoir i Pissarro)
običavali odlaziti na obale rijeka Seine i Oise i ondje slikati prirodu. Nadasve
ih je zanimao odraz svjetlosti u rijeci. Svoje
su palete učinili svjetlijima i različite su sjene podijelili, nesvjesni da
pritom primjenjuju teoriju komplementarnih boja.Nema nekog osobitog datuma koji
bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo
bila značajna. Te su godine i Monet i Renoir
naslikali La Grenouillčre, kavanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala.
Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizmaOno što je
sigurno jest da impresionizam obuhvaća iznimno
kratko razdoblje u povijesti umjetnosti. No unatoč svom kratkom vijeku,
postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.Impresionističke
slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika
smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima
impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u
tim prizorima
bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impresioniste nisu prihvaćali
ni kritičari umjetnosti. Budući da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu
službenu izložbu. Kritičar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao "impresionistima"
prema izloženoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca.Slikari impresionisti
prirodi su pristupali na posve drukčiji način od svojih prethodnika. Njihov novi
jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam
način na koji se gledalo na svijet. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao
statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali prenijeti njezino stalno
kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična
aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su
hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja
se odražava na vodi. S pojavom impresionizma,
prikazivanje povijesnih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je
bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je
pružala. S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja,
impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati,
jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka,
njegovu vlagu ili svježinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba
uživati u svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago
hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom
od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen
vizualnim "impresijama" svega što su osjetila mogla percipirati. Prikaz je
izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma držali usidrenog u
stvarnosti. Na njegovo mjesto došao je Monetov izlazak sunca koji više nije bio
izlazak sunca, nego nešto posve drugo: "impresija" izlaska sunca.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |