ETIOPIJA
Etiopija je država u istočnoj Africi u regiji poznatoj kao Rog Afrike.
Ona predstavlja obećanu zemlju rastafarijanaca. Nema
izlaza na more, a graniči na sjeveru s Eritrejom, na zapadu sa Sudanom, na jugu
s Kenijom te na istoku sa Somalijom i Džibutijem.Povijest Etiopije je po mnogo
čemu iznimna među afričkim zemljama. S izuzetkom kratkog razdoblja uoči drugog
svjetskog rata 1936–1941. kada je bila pod talijanskom vlašću, zemlja nikada
nije bila europska kolonija.
Prva zabilježena država na području Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum koje se u
prvom stoljeću poslije Krista razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom
moru. Zemlja je primila monofizitsko kršćanstvo u 4. stoljeću, a vrhunac snage
dosegnula je u 6. stoljeću kada je kontrolirala i južni dio Arapskog poluotoka.
Sa širenjem Islama od 7. stoljeća nadalje važnost Aksuma se smanjila, a arapsko
osvajanje crvenomorske obale odsjeklo je državu od trgovačkih puteva. Ipak,
zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu utjecaja kao Egipat i
Sudan na sjeveru.
U 14. i 15. stoljeću etiopska je država uspijevala održati premoć nad
muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon
nekoliko poraza u početku 16. stoljeća njen je opstanak doveden u pitanje. Tada
je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspjeha 1543.
pobijeđen je islamski vojskovođa Ahmad Gran. S portugalskim vojnicima stigli su
i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju na početku 17. stoljeća bila
katolička zemlja. Ipak, 1632. učvršćena je tradicionalna monofizitska doktrina,
a svi su kontakti s Europljanima prekinuti.
U područja južne Etiopije opustošena ratovima s muslimanima počeo se tijekom 16.
stoljeća u sve većem broju s juga doseljavati stočarski narod Oromo čije su
pripadnike etiopski starosjedioci smatrali barbarima, dijelom i zbog njihovih
animističkih vjerovanja. U 18. i prvoj polovici 19. stoljeća dolazi do
slabljenja središnje države u korist regionalnih vladara među kojima se ističu i
plemići naroda Oromo koji su se postupno uključili u amharski kršćanski kulturni
krug.
Razdoblje slabih careva završava 1855. kada je carsko prijestolje zauzeo
Tewodros II. On i njegovi nasljednici Yohannes IV. i Menilek II. uspjeli su
očuvati etiopsku neovisnost pred nadirućom
europskom kolonizacijom, a Menilek je 1896. pobijedio malobrojnu talijansku
vojsku kod Adue. U sljedećih četrdeset godina Etiopija se modernizirala,
proširila prema jugu i znatno obogatila izvozom kave. Godine 1930. prijestolje
je preuzeo car Haile Selassie koji je ubrzao modernizaciju zemlje po europskim
uzorima. Ipak, nije uspio zaustaviti talijansku vojsku u drugom pokušaju
osvajanja zemlje pa je razdoblje talijanske okupacije od 1936. do 1941. proveo u
egzilu.
Nakon drugog svjetskog rata Haile Selassie je uspio zadržati vlast i pripojiti
bivšu talijansku koloniju Eritreju Etiopiji dobivajući na taj način izlaz na
more, ali u šezdesetim godinama 20. st. rastao je otpor njegovoj politici.
Nezadovoljstvo je kulminiralo 1974. vojnim udarom u kojem je car svrgnut i
vjerojatno ubijen. Pučisti, okupljeni u vijeću Derg pod vodstvom bojnika
Mengistu Haile Mariama približili su zemlju Sovjetskom Savezu, a politika
kolektivizacije i prisilnog otkupa žita uzrokovala je veliku glad 1984. (povod
za prvi Live Aid koncert).
Pad komunizma 1991. značio je i propast Mengistuova režima kojeg su porazili
ujedinjeni gerilci iz sjeverne provincije Tigray i Eritreje koja se desetljećima
borila za neovisnost. Nova vlada predvođena gerilskim vođom Melesom Zenawijem
dala je široku autonomiju etničkim pokrajinama i priznala neovisnost Eritreje,
ali je svojim opreznim pristupom reformama usporila potencijalno snažan
gospodarski rast. Dodatne probleme za vladu donio je rat s Eritrejom oko
graničnog spora koji je trajao od 1998. do 2000. i u kojem je poginulo više
desetaka tisuća ljudi.