NORVEŠKI JEZIK
Norveški jezik (norveški: norsk ) je sjevernogermanski jezik, makrojezik indoeuropskoga porijekla koji se pretežito govori u Norveškoj. Govori ga oko 4,5 milijuna ljudi u Norveškoj te oko milijun ljudi van Norveške. Norveški jezik, odnosno jezici, javljaju se u dvije službene inačice: Bokmål (å se čita kao dugi glas O) i Nynorsk (čita se nunorsk, što znači novonorveški) isprva nazivan Landsmål (nacionalni jezik). Do stvaranja dva nacionalna jezika dolazi nakon raspada dansko-norveške unije, a oba su prihvaćena od strane parlamenta. Knud Knudsen prilagodio je danski Riksmål (jezik kraljevstva) koji se govorio u norveškim gradovima i prilagodio pravopis norveškom izgovoru. Ovaj jezik/pravopis zove se bokmål i pripada istočnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Na drugom jeziku nynorsk, isprva nazivan landsmål radio je dijalektolog Ivar Andreas Aasen na temelju seoskih dijalekata izbjegavajući riječi slične danskima. Nynorsk pripada zapadnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Osobe koje govore švedski i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi i za danski i norveški jezik, s time da je veća sličnost u pisanju nego u govoru jer je pisana književna inačica norveškog vrlo slična pisanom danskom zbog višestoljetne jezične unije (kao posljedica njihove političke unije).
Norveški jezik vuče svoje podrijetlo iz prasjevernogermanskog jezika poznatog i kao staronordijski, a koji se govorio na prostoru Skandinavije u prvih tisuću godina naše ere. Staronordijski se jezik danas može vidjeti u obliku runa na prostoru čitave Skandinavije. Ovaj jezik se vremenom podijelio na dva narječja zapadnonordijski (norveški: norrønt) i istočnonordijski. Iz zapadnonordijskog su se s vremenom razvili norveški, islandski i farski dok su se iz istočnonordijskog razvili švedski i danski.
Pripadanje Norveške pod Švedsku 1814. godine otvara diskusiju o pisanoj inačici norveškog jezika koja bi se razlikovala od danskog, a koja je izazvala podjelu javnosti na dva dijela. Jedan dio je želio da se novi pisani norveški temelji na narječjima jer oni nisu bili pod utjecajem danskog jezika, kao standardnoga. Najglasniji zagovaratelj ove ideje bio je norveški samouki jezikoslovac Ivar Aasen. Ova inačica pisanog norveškog je 1929. godine službeno dobila ime nynorsk (prije se zvala i landsmål, otprilike: pokrajinski jezik) i postala je drugi standarrdni jezik u Norveškoj.
Danas su oba jezika službena i standardna, i
gotovo sve se tiskovine, posebice one službene, objavljuju na oba jezika,
također se u školi uče oba. Ipak, u praksi bokmål ima daleko više govornika,
otprilike između 85 i 90% stanovništva. Kada se norveški uči kao strani jezik,
uči se upravo bokmål. Broj govornika nynorska dostigao je vrhunac za vrijeme
Drugog svjetskog rata kada je prema procjenama
jedna trećina stanovništva koristila tu inačicu pisanog norveškog jezika. Od
završetka Drugog svjetskog rata ovaj broj je pao na sadašnjih 10% - 15%.
Od 1952. do
1972. godine jezik regulira Norsk språknemnd, kada
tu obavezu preuzima Norsk språkråd.
U ovo vrijeme jezik je bio poznat pod imenom riksmål (državnonorveški). 1928. jezik je službeno preimenovan u bokmål. Između 1917. i 1965. u Norveškoj je službeni program države bio ujedinjenje dvije pisane inačice norveškog u jednu. Ova ujedinjena inačica poznata je kao samnorsk (zajedničkonorveški). Pod utjecajem ove politike u bokmål su uvedena neka pravopisna pravila iz nynorska. Danas se ime riksmål (državnonorveški) koristi za pravopis prije reformi s početka prošlog stoljeća, dok se ime bokmål (knjiškonorveški) koristi za inačicu jezika u kojoj su reforme uvedene.
Nynorsk je druga službena pisana inačica norveškog jezika. Nastao je većinom radom Ivara Aasena između 1842. i 1873. godine. Cilj jezika je bio da bude protuteža "danskom" norveškom koji je govorilo gradsko stanovništvo i bogatiji slojevi norveškog društva.
Za vrijeme norveške politike stvaranja samnorska (zajedničkonorveškog) u nynorsk su uvedena neka od pravila iz bokmåla (knjiškonorveškog). Nynorsk u kojem ove reforme nisu uvedene naziva se høgnorsk (visokonorveški).
Samnorsk (zajedničkonorveški) je inačica norveškog jezika koja je trebala nastati spajanjem bokmåla (knjiškonorveškog) i nynorska (novonorveškog). Plan norveške države za stvaranje ove inačice pisanog jezika je danas službeno odbačen.
Norveški jezik spada u porodicu
indoeuropskih jezika. Praindoeuropski jezik se s
vremenom razvio u različite grupe jezika migracijom stanovništva koje je
prvobitno govorilo ovaj jezik. Germani su početkom nove ere govorili
protogermanski jezik koji se sa vremenom podijelio u tri grupe; zapadno-,
istočno- i sjevernogermanski (odnosno staronordijski). Sjevernogermanska grupa
se kasnije grana u norveški, danski, švedski, islandski i ferojski jezik.
Ovi sjevernogermanski jezici se obično klasificiraju u dvije skupine: zapadnonordijsku (ili zapadnoskandinavsku) grupu i istočnonordijsku (ili istočnoskandinavsku) grupu. Klasifikacija se temelji na fonološkim promjenama iz staronordijskog jezika koji je svima u osnovi. Na primjer riječ most se u istočnonordijskim jezicima zove bro, dok se ista riječ zove bru u zapadnonordijskim jezicima. Islandski, ferojski i norveški jezik pripadaju zapadno nordijskoj grupi, dok švedski i danski pripadaju istočnonordijskoj grupi. Ova klasifikacija nije relevantna za norveški jezik kao cjelinu zbog toga što granica između ove dvije fonetske skupine djeli norveški na dva dijela. Narječja norveškog koja se govore na jugoistoku Norveške pripadaju istočnonordijskoj grupi, dok ostatak norveških narječjâ pripada zapadnonordijskoj grupi.
Danas se ovakva podjela često osporava jer današnji norveški ima daleko više
sličnosti sa suvremenim danskim, pa i švedskim, negoli s islandskim i/ili
ferojskim.
U norveškom jeziku postoje velike varijacije u izgovoru između različitih narječjâ. U norveškom kao i u drugim skandinavskim jezicima postoji relativno veliki broj samoglasnika. U norveškom jeziku ton kojim se riječi izgovoraju može predstavljati razliku između dva značenja iste riječi. Drugi jezici u Europi u kojima također postoje tonalne razlike su švedski, hrvatski, srpski i slovenski.
 |
 |
 |
 |
 |
 |