Prvi opisi bluesa mogu se pronaći tek u tekstovima putopisaca, koji su na putovanjima američkim jugom opisivali pjesme Afroamerikanaca, koji su uz tu ritmičku muziku sebi olakšavali rad na plantažama.
Među prvim objavljenim blues kompozicijama s fiksiranim tekstom i potpisom autora smatra se skladba "Memphis Blues" od Williama Christophera Handyja kojeg su nazivali i "ocem bluesa" iz 1912. godine. Sljedeće je godine ponovno objavljena, u novoj verziji i s novim tekstom bliža tradicijskom obliku bluesa u formi od 12 taktova. Prava na tu pjesmu prodao je za 100 dolara, a iste godine sklada "St. Louis Blues " i zatim "Hesitation Blues". Nakon što je objavio "Beale Street Blues", (1916.) g. seli se u New York gdje se nadao da će imati bolje uvjete za rad i u kojem je otvorio vlastitu izdavačku kuću (Handy Record Company). Godine 1926. objavio je blues antologiju "Blues: An Anthology: Complete Words and Music of 53 Great Songs", vjerojatno prvi pokušaj opsežnog dokumentiranja bluesa.
Blues je preko Handyjevih skladbi stigao i do i to zahvaljujući američkim vojnim orkestrima, koji su pratili američke vojnike za vrijeme prvih mjeseci Prvog svjetskog rata. Tako se u Europi počeo razvijati stilizirani blues, a među prvima su ga prihvatili francuski skladatelji Darius Milhaud i Maurice Ravel.
Godine 1920. izdana je ploča s Mamie Smith, koja je prvi gramofonski snimak crnog izvođača bluesa. Prve su pjesme postigle relativan uspjeh pa se snimaju i druge dvije "Crazy Blues" i "It's Right Here For You, If You Don't Get It, 'Tain't No Fault of Mine", koje su postigle opći uspjeh i s time započinje era "klasičnog bluesa", karakteristična po pjevačima bluesa koje prate jazz muzičara poput Kinga Olivera, Louisa Armstronga, Sidneyja Becheta, Charliea Greena.
Urbani velegradski blues razvija se u crnačkim zajednicama nakon Drugog svjetskog rata kao manje više samostalna blues umjetnost, koja u početku nije imala nikakve veze s jazzom ili zabavnom muzikom i da bi umjesto "Race Records" s vremenom postala "Rhythm and Blues" (RnB) i podloga za novi muzički žanr 1950.ih "Rock and roll" (rock 'n' roll).
Za val oduševljena prema bluesu zaslužni su The Blues Brothers, Rhytm and Blues bend koji su vodila dva komičara John Belushi i Dan Aykroyd. Oni su bili članovi originalnog sastava televizijskog NBC šoua Saturday Night Live , na kojem su kasnije i prvi puta nastupili pod imenom Blues Brothersa 1977. godine. Sa svojim konceptom imali su toliko uspjeha i zadovoljstva, da su počeli nastupati i izvan emisije, a na kraju su snimili i istoimeni film. Unatoč imenu, većina pjesama Blues Brothersa su bili soul i R&B klasici.
Nastanak
Blues se razvio od vokalne muzike bez pratnje među siromašnim crnačkim radnicima u širok raspon stilova i podžanrova s regionalnim varijacijama diljem SAD-a, a kasnije i Europe i Afrike. Muzički oblici i stilovi koji se sada smatraju bluesom, kao i moderna country muzika nastale su u istim područjima tijekom 19. stoljeća u južnjačkim državama SAD-a.
Snimke blues i country muzike mogu se naći i do 1920-ih godina, kada se počela razvijati industrija muzičkih snimaka, te stvorene marketinške kategorije kao što su rasna muzika i hillbilly muzika kojom se crnačka muzika prodavala crncima, a bjelačka bijelcima.
U to vrijeme nije bilo jasne muzičke podjele između bluesa i countryja, osim po rasi izvođača koju su katkad izdavačke kuće pogrešno zapisivale. Istraživanja su smjestila podrijetlo "crnačke" duhovne muzike u izloženost porobljenih ljudi hebridskim tradicijama njihovih "gospodara". Afroamerički ekonomist i povjesničar Thomas Sowell također uočava kako je južnjačka crna populacija bivših robova prilično široko prihvatila kulturu svojih "redneck" susjeda (riječ "redneck" označava stanovnike američkog Juga koji su škotsko-irskog podrijetla). No otkrića Kubika i ostalih jasno pokazuju afričko podrijetlo najvažnijih aspekata izražavanja bluesom.
Društveni i ekonomski razlozi pojavljivanja blusa još nisu sasvim poznat. Prvo pojavljivanje bluesa nije dobro određeno i često datira između 1870. i 1900., periodom koji se poklapa s emancipacijom bivših robova i tranzicijom iz ropstva prema dijeljenju usjeva i maloj poljoprivrednoj proizvodnji južnih Sjedinjenih Država.
Nekoliko stručnjaka karakterizira razvoj bluesa na samom početku 20. stoljeća kao pomak od grupne muzičke izvedbe prema individualnijem stilu i tvrde kako je razvoj bluesa stigao zajedno s novostečenom slobodom porobljenih ljudi. Prema Lawrenceu Levineu, "postojala je izravna veza između nacionalno naglašivane ideologije pojedinca (npr. učenje Bookera T. Washingtona) i popularnosti bluesa. Levine smatra da psihološki, društveno i ekonomski, crnci su bili kultivirani na način koji bi za vrijeme ropstva bio nemoguć, i nije iznenađujuće da je njihova sekularna muzika to odražavala isto kao i religiozna.
