Robert Džonson
Džonsonov život nije dovoljno dobro dokumentovan. U njegovoj karijeri ima pet značajnih datuma: u ponedeljak, četvrtak i petak, 23, 26. i 27. novembra, 1936. godine on je bio na snimanju ploče u San Antoniu, Teksas. Sedam meseci kasnije, u subotu i nedelju, 19-20. juna, 1937, bio je u Dalasu na još jednom snimanju. Ostale činjenice o njemu su još slabije utvrđene od ovih. Režiser Martin Skorseze (Martin Scorsese) je u predgovoru (Alan Greenberg's ) filmskog scenarija Alana Grinberga Uzaludna ljubav: Vizija Roberta Džonsona (engl. Love In Vain: A Vision of Robert Johnson) rekao: "Činjenica o Robertu Džonsonu je da je on postojao jedino na svojim pločama. On je čista legenda."
Erik Klepton
Mada se Kleptonov muzički stil menjao tokom njegove karijere on je uvek zadržao deo svojih bluz korena. Klepton se pokazao i kao veliki inovator u nekim od faza svoje karijere, kao što je bluz-rok faza u saradnji sa bendom Džon Mejol sa Bluzbrejkersima i Jardbirdsima (engl. John Mayall & the Bluesbreakers and The Yardbirds) ili psihodelični rok sa grupom Krim (engl. Cream).
Muddy Waters
Bio je kralj Chicago bluesa koji je u poslijeratnom razdoblju imao velik utjecaj u svojoj crnačkoj zajednici, a kasnijih godina i na bijele glazbenike, te na cijelu jednu generaciju blues i rock glazbenika.
Njegov nastup na Newport Jazz festivalu 1960. godine najavio je nagli razvoj bluesa šezdesetih godina, a on je cijelo iduće desetljeće proveo na turnejama po Europi i SAD-u.
B. B. King
Riley B. King poznatiji kao B.B. King (Itta Bena, Mississippi, 16. rujna 1925.), legendarni je američki blues gitarist, pjevač i skladatelj.
Smatra se jednim od najvećih blues gitarista u povijesti, časopis Rolling Stone smjestio ga je na treće mjesto u svom popisu "100 najvećih gitarista svih vremena". Za svoju glazbu dobio je 14 nagrada Grammy, uključujući i onu za životno djelo 1987. godine.
B.B. King rođen je pod imenom Riley B. King, od oca Alfreda i majke Nore u Itta Beni, država Mississippi. U Memphis je prvi put došao 1946. godine, ali je otišao nakon nekoliko mjeseci. Vratio se nakon bolje pripreme, i radio kao pjevač na mjesnoj radio postaji. Također je radio i kao DJ, gdje je pokupio i nadimak 'Beale Street Blues Boy', što je kasnije skraćeno na "B.B.", odatle i njegov pseudonim. Nastupa od 1947. godine i do sada je prikupio preko 15.ooo nastupa.
Tijekom 1950-ih proslavio se nizom hitova, a njegove prve snimljene pjesme producirao je Sam Phillips, kasnije osnivač Sun Records. Nakon 12 uspješnica, proširio se izvan bluesa na pop i r&b tržište obradom pjesme Roya Hawkinsa "The thrill is gone". Njegova slava nastavila se povećavati tijekom 1970-ih, 1980-ih,1990-ih i od 2000. na ovamo. Osim glazbene karijere, gostovao je i u nizu televizijskih emisija, (Princ iz Bel Aira, Bračne vode). Pojavio se i u filmu Blues Brothers 2000, kao pjevač i gitarist sastava 'Louisiana Gator Boys'. U tom filmu radio je sa nizom glazbenika, kao što su Eric Clapton i Bo Diddley, između ostalih. Njegov prvi rođak bio je slavni delta blueser Bukka White, a ujak mu je bio Sonny Liston.
Ne pije, ne puši, vegetarijanac je, kockar, i boluje od dijabetesa tipa 2. Angažiran je u socijalnim pitanjima, te je nastupao za razne dobrotvorne svrhe. Ženio se dva puta, ali su se oba njegova braka raspala zbog njegovog posla. Ipak, govori se da je sa raznim ženama dobio 15-ero djece. Najvjerojatniji razlog tomu je taj što je svaka žena htjela da se odluči između nje i Lucille, (njegova poznata crna Gibson gitara).
John Lee Hooker
John Lee Hooker (Clarksdale, Mississippi, 22. kolovoza 1917. - Los Altos, Kalifornija, 21. lipnja 2001.), utjecajni američki poslijeratni blues pjevač, gitarist i skladatelj.
Najpoznatiji su mu hitovi "Boogie Chillen"(1948.) i "Boom Boom"(1962.)
John Lee Hooker rođen je 1917. godine u okrugu Coahuma, blizu Clarksdalea, Mississippi. Bio je najmlađe od jedanaestero djece Williama Hookera, nadničara i baptističkog propovjednika, i Minnie Ramsey. Potjecao je iz glazbene obitelji, a ujak mu je bio Earl Hooker. Zajedno s braćom i sestrama, bio je školovan kod kuće. U 4. godini roditelji su mu se rastali, a majka se brzo preudala.Očuh je bio dobar čovjek, koji je pridonio Johnovom prvom susretu s gitarom i drugom vrstom bluesa. Kasnije je John očuhu pripisao zasluge za svoj jedinstveni stil sviranja. Naime, on je smio slušati samo duhovnu glazbu, pa je glazbu prvo iskusio u crkvi. U 6. godini umire mu biološki otac. U 15. godini bježi od kuće, nikad više ne vidjevši majku i očuha.
Lutao je diljem SAD-a radeći u tvornicama. Konačno je došao u Detroit gdje se zaposlio u Fordovoj kompaniji. Svidio mu se život tamo, i ulice prepune svirača. Ipak, gitaristi su bili rijetki, jer su prevladavali klaviristi. Svirao je i na privatnim kućnim zabavama.Njegova glazbena karijera traje od 1948. godine pa sve do smrti 2001. Za to vrijeme izdao je preko 100 albuma i surađivao sa nizom sjajnih glazbenika, a mnogi su i obradili njegove pjesme.
Iako je bio gotovo nepismen, stvarao je sjajne stihove. Bob Dylan bio je jedan od njegovih otkrića. Posljednje godine života proveo je u San Franciscu gdje je bio vlasnik noćnog kluba. Umro je u 83. godini, a nadživjelo ga je 8-ero djece, devetnaestero unučadi, niz praunučadi i nećak.
