Heraklit

 je život proveo u rodnom Efezu, živeći povučeno, razočaran u demokratsko državno uređenje. Diogen Laertije izvještava da je Heraklit napisao knjigu, no za njim je – kao i za ostalim predsokratovcima – ostao sačuvan samo niz fragmenata i tuđih svjedočanstava. Misao mu je dijelom ostala nejasna, zbog čega ga već i za njegova doba nazivaju Mračnim (ὁ Σκοτεινός).

Učenje

Heraklit govori o jedinstvu svih bića, koja su u stalnoj promjeni. Svijet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: nema nepromjenjivog bitka. Sve teče (πάντα ῥεῖ) formula je koja sažima njegovo učenje, koje je eminentno dijalektičko. Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju. Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima.

Moderno tumačenje Heraklitova učenja iznijelo je na svjetlo aspekt jedinstva suprotnosti: postajanje je samo varav privid, a iza njega se, dublje, krije sklad; svijetom prividno vlada nered, no sve zbivanje sadrži unutarnju zakonitost. Upravo je ovdje, da bi definirao taj tajni zakon harmonije, Heraklit – prvi u povijesti – upotrijebio pojam logosa, koji će obilježiti čitavu grčku filozofiju. Logos je kod Heraklita i jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom.

Heraklit je za simbol postajanja uzeo vatru, najnestabilniji od svih elemenata. Njezina je toplina počelo života, njezina svjetlost prožima kozmos, njezin plamen preobražava sve s čime se nađe u doticaju, nezaustavljivi je nemir vatre slika vječnog kretanja (postajanja). Simbol postajanja je i novac, koji ne samo da neprestano prelazi iz ruke u ruku, nego se isto tako i on mijenja (razmjenjuje) sa svim stvarima i sve stvari s njime.

Heraklit je s prijezirom gledao na način mišljenja svojih suvremenika. Govorio je protiv religijskih obreda; ljude je upućivao na mudrost, koja je spoznaja stvari onakvima kakve one uistinu jesu, a ne kakvima se čine. Mudrost je spoznaja logosa, a on se spoznaje razumom, ne osjetilima.

Herakleitos je držao da je vatra osnovna materija, počelo: sve se, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog. Vatra je pokretač vječnog nastajanja. Jedni smatraju da je izabrao vatru za arhei, što je mislila većina Jonanja, da je jedan element počelo, tad bi se mogao svrstati s Talesom, Anaksimanesom i dr. Drugi smatraju da je njemu vatra samo simbol vječnog kretanja, bivanja, postojanja. Svijet je vječno živa (promjena) vatra koja se s mjerom (princip) pali i s mjerom gasi. U vatri je vidio prasupstanciju: Ovaj kosmos (red svijeta isti za sve) nije uredio nikakav bog, već je bio, jest i bit će vječno živi oganj koji se po određenim zakonitostima pali i gasi. Odabrao je vatru zato što izaziva mnoge promjene. Plinije Stariji – Ne zna se da li ona više uništava ili stvara.

Heraklitova metafizika:

U metafizici Herakleitosa, kao i Anaksimandresa, dominira ideja kosmičke pravde, koja sprječava da se ovaj sukob suprotnosti ikada pretvori u potpunu pobjedu jednog ili drugog. Mjera je ravnoteža puteva nagore i nadole, i to tvori skrivenu usklađenost svijeta. Sam Herakleitos, i pored sve svoje vjeru u promjenu, dopuštao je da je nešto vječito. Ideja vječnosti (kao suprotnost beskrajnom trajanju) koja potiče od Parmenidesa, ne može se naći kod Herakleitosa, ali u njegovoj filozofiji centralna vatra nikada ne umire: svijet je uvijek bio, jeste i uvijek će biti vječito živa Vatra. Nasuprot filozofiji Elejaca, Herakleitosova dijalektička misao smatra da je sve u neprekidnom kretanju, postajanju i nestajanju. Čuvena je njegova izreka sve teče (panta rei), ne nalazi se doduše u autentičnim fragmentima ali u biti izražava jednu od glavnih misli Efežanina da se cjelokupna zbilja nalazi u stalnom toku, stalnim promjenama. Pri tom sve postaje iz jednog, a iz svega opet jedno                  

Njegov osnovni princip jedinstvo suprotnosti: Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, staro i mlado. Postoji jedinstvo svijeta, ali to jedinstvo čini spoj suprotnosti. Sve stvari proizlaze iz jednog, a jedno iz svih stvari. Ljudi ne znaju da se ono što je u suprotnosti slaže sa samim sobom. To je usklađivanje suprotnih napetosti kao kod luka i lire. Drugačije je uživanje čovjeka i životinje. Magarci bi radije izabrali slamu nego zlato. I priroda teži ka suprotnom i iz toga stvara sklad, a ne iz jednakoga (muško i žensko, visoki i kratki tonovi). Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim glad-sitost, umor-odmor. Sve je prožeto suprotnostima, dan-noć, život-smrt.

On je smatrao da su upravo oprečnost i proturječnost među pojavama dokaz njihove stvarnosti, jer ništa ne ostaje isto nego se sve mijenja ili postaje. Rat je otac svih stvari (ne oružani rat) nego sukob među suprotnostima + - . Rat, oprečnost, različnost i suprotnosti temelj su svijeta. Vatra živi od smrti zraka, a zrak živi od smrti vatre; voda živi od smrti zemlje, zemlja od smrti vode». Dva su procesa kojima se vatra pretvara u sve. Put naniže - rat, borba, potreba. Put naviše – sloga, mir, sitost.

Spisi i izvori

Njegov način pisanja je težak, i u antici ga zovu Mračni, jer je teško doprijeti do njegove misli.Spis O prirodi(napisao ga je Paramenid)≈ 130 fragmenata autentičnih sačuvano je, potrudio se da ga nejasnije napiše kako bi mu mogli pristupiti samo sposobni ljudi i kako ne bi bio lako preziran od prostog puka. Pisao je sažeto i kratko. Sokrates kaže – Sve što sam razumio izvrsno je. Originalan mislilac i njegove ideje su rezultat vlastitog proučavanja prirode i čovjeka. O svim svojim istaknutim prethodnicima govori loše, s jednim jedinim izuzetkom - Homera bi trebalo izbaciti sa spiska i izbičevati. Izučavanje mnogih stvari ne uči razumu, inače bi tome naučilo Hezioda i Pitagoru, kao i Ksenofanesa. Jedini izuzetak u njegovim prekorima bio je Teutamos, koji je rekao da je većina ljudi loša.

Izreka: Ja sam istražio samog sebe. Najmudriji čovjek je majmun u usporedbi s Bogom, kao što je najljepši majmun ružan u usporedbi s čovjekom. Kao kod svih filozofa prije Platona, i njegove riječi su poznate samo preko citata, koje su uglavnom navodili Platon i Aristoteles kako bi mogli da ih pobijaju. Kada pomislimo šta bi bilo s bilo kojim od suvremenih filozofa, kada bi bio poznat samo preko svojih protivnika, postaje jasno koliko su predsokratovci bili vrijedni divljenja, jer su čak i kroz veo zlobe, koji su širili njihovi neprijatelji, još uvijek veliki.

NAZAD