Voda kao počelo
Problem koji je
postavio Tales – i koji je bio središnji problem filozofa i Miletske škole i
čitavog kozmološkog
razdoblja grčke filozofije - jest odrediti što je
arhé, to jest što je prapočelo svijeta,
ono što nadživljuje svaku prolaznu promjenu, iz čega sve proizlazi i u što se
sve vraća. U svojem pokušaju racionalne interpretacije svega postojećega Tales
je isključio svako objašnjenje koje bi se pozivalo na bogove ili na nadnaravna
bića. Iz pokušaja objašnjenja svijeta (ovdje su «svijet», «priroda» i «sve»
sinonimi) Tales je prvi uklonio mit i time zaslužio epitet prvog filozofa.
Aristotelu su Talesove teorije bile očigledno različite od priča «drevnih pjesnika», starih «bogoslova», pa čak i onih koji, govoreći o počelima, «u svemu ne govore bajoslovno».
O Zemlji
Tales je ponudio odgovore na niz pitanja o Zemlji, njezinoj podlozi, njezinu obliku i veličini, kao i o uzrocima potresa, datumima solsticija te o veličini Sunca i Mjeseca.
Među ostalima, Talesu je i Aristotel pripisao tezu da Zemlja pluta na vodi, dodavši da je to po tom pitanju najstarija teorija. Tales je rečenu teoriju objašnjavao sljedećom analogijom: voda poput drveta i drugih supstancija ima sposobnost plutanja na vodi, ali ne i lebdenja u zraku.I u svojoj Metafizici, kako je već navedeno, Aristotel kaže: «[…Tales je] izjavljivao da zemlja pluta na vodi […]»
Talesovo se gledište ne podudara sa zdravorazumskim očekivanjima. Sam je Tales, anticipirajući moguće prigovore, objašnjavao da zemlja pluta zbog jednog svojeg specifičnog svojstva, svojstva plutanja, sličnog onomu koje ima drvo. U prometnom lučkom gradu Miletu, Tales je imao mogućnosti promatrati dolazak i odlazak brodova s njihovim teretima težima od vode, te je mogao uvidjeti analogiju s balvanima koji plutaju. Moguće je da je Tales zamišljao neku osobinu, osobinu «plutanja», koja bi bila zajednička i brodovima i Zemlji. Čini se da je Talesova postavka bila potkrijepljena i utemeljena na promatranju i obrazloženom promišljanju, čemu u prilog piše i Seneka.
Važno je primijetiti da Tales pritom nije spomenuo nijednoga od bogova, koji su se tradicionalno povezivali s elementima: ne spominju se ni mitski Okean ni Geja, nego upravo voda i zemlja.
"Magnet ima dušu jer može pokretati željezo."
Talesu se
pripisuje i učenje da cio svijet prožima duša, odnosno da su sve stvari žive,
učenje koje je on, čini se, potkrepljivao primjerima s magnetom i jantarom
(fenomen električnog naboja). Na temelju promatranja dviju pojava u prirodi
temelji se opća teza: naime, ako nešto naoko neživo – kao što je stijena (kamen)
ili smola – ima dušu (to jest, ima u sebi
načelo vlastitoga gibanja, odnosno unutarnje načelo života), što je onda zapravo
uopće neživo?
Moglo bi se učiniti neobičnim što Tales pretpostavlja «život» u svim neživim
stvarima na temelju opažanja izoliranog fenomena kakav je elektricitet magneta.
No ako je jednak rezultat dobio izvevši i jednak pokus s jantarom, mogao je
pomisliti da i svaka druga pojedinačna stvar u sebi ima tu istu moć (načelo),
premda mi njezinu manifestaciju ne znamo uvijek prepoznati ili izazvati, te iz
toga izvesti dalekosežan zaključak da je dakle cijeli kozmos živa stvar, koju
hrani životvorna voda što ga sačinjava.
Duša ili bog?
Pitanje je li Tales u svojim teorijama pridavao uloge bogovima fundamentalno je. Diogen Laertije piše: «Aristotel i Hipija kažu da je i mrtvim predmetima pripisivao da imaju dušu ili život, dokazujući to magnetima i jantarom.»Samo nekoliko redaka niže međutim on kaže: «[Tales je] učio da je svijet živ i pun božanstava (demona).»
Aristotel u spisu O duši govori da je Tales smatrao kako je duša na neki način uzrok kretanja, pokretačka sila, budući da magnet ima dušu jer može pokretati željezo.No, nešto dalje on piše: «Neki misle da duša prožima čitav svijet, odakle je možda došlo Talesovo gledište da je sve puno bogova»
Aristotelov izvor za navodno Talesovo gledište da je sve puno bogova nepoznat je, no neki – s nepravom – smatraju da je to Platon. Platon je naime preoblikovao izvornu ideju duše u teoriju po kojoj su sve stvari pune bogova – i to je možda bio Aristotelov izvor – no on ni u jednom svojem relevantnom pasusu ne pripisuje Talesu tezu da je 'sve puno bogova'.
Kasniji komentatori, među kojima i Ciceron, opet su uključili bogove u Talesovu teoriju.Međutim, takva su gledišta iskrivljena stoičkim teističkim doktrinama.
Ideja bogova koji bi djelovali u svijetu suprotna je Talesovom materijalizmu. Tales je za opisivanje stvarnosti odabrao jedan od elemenata, a pokretačka sila u osnovi svih prirodnih događanja nije neko nadnaravno biće ili bića, već sila unutar prirode same. Stoga je njegovo učenje ispravno smatrati hilozoističkim: sama je materija prožeta životom, i nju ne pokreću nikakve izvanjske sile, različite od nje same.
 |
 |
 |
 |
 |
 |