Prva
je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena
osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao
posljedak čitanja tesktova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika
je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola
Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor,
Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim
plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju
dublje ni univerzalnije vrijednosti - ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje
spoznajnom ili mudrosnom polju.Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi - često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne - govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko - jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je auktor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.
