Osim
navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragicara, pjesnika, filozofa i
pisaca.* Homer: Ilijada i Odiseja
Osim dvaju najpoznatijih antickih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se moze doznati vise o grckoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grckim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je teziste na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali jos vise razna mitoloska bica koja su dodatan zazin u grckoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u cast zasebnim bozanstvima te iz njih doznajemo vise o pojedinim atributima i dogadjajima iz zivota pojedinih slavljenih bogova.
* Heziod: Teogonija te Poslovi i dani
Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronoloski pregled od postanka svemira do pisceva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih bozanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proucavanje grcke mitologije.
* Sofoklo, Eshil i Euripid te Aristofan
Djela triju najpoznatijih antickih tragicara donose razne inacice mitova te su takodjer vrijedan izvor, kako sacuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke dogadjaje, ali su za proucavanje grcke mitologije tragedije ipak vaznije.
* Ovidije: Metamorfoze, Vergilije: Eneida
Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grcke
mitologije te u tom djelu obuhvata sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena,
ali mitologija je grcka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz
grcke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez
obzira na to sto je Grk.
Godine
1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se
koristio metodom komparacije te pokusao objasniti porijeklo i evoluciju
religije. Max Muller ucinio je to isto na podrucju mitova te se stoga smatra
osnivacem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i
psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga. Karoly Kerenyi pise da je
mitologija, odnosno - mitologem - prica koja je dobro poznata i ispricana o
bogovima i junacima, ali vec ju je postalo nemoguce nanovo oblikovati i
mijenjati. Poslije se i Kereny priklonio nekim Jungovim zakljuccima.Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grcke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitoloske legende izvedene iz razlicitih pricanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekad bile ljudska bica, a legende i fantasticna obiljezja dodaci su kasnijeg vremena. Naprimjer, prica o Eolu izvedena je iz price o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolicki i da je svaka prica zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi - zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog postovanja i obozavanja, a bozanstva su rodjena kao personifikacija tih elemenata.
Max Muller povezivao je vecinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. Godine 1891. rekao je da je najvaznije otkrice 19. vijeka ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyaus pity = grcki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podrsku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grcko ime povezano je s ie. korijenom *deyi = svijetliti, odnosno *dyiws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik Zeus paper, a u genitivu se Zeus mijenja u Dios. To mozemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyiws ph2tcr = bozanski otac. Usp. u sanskrtu dyaus pity. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tcr. Na rimsku je mitologiju mnogo utjecala grcka i etruscanska mitologija.
U
arheologiji i mitografiji doslo je do novih otkrica. Grci su bili inspirirani
nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Naprimjer, Adonis je
pandan bliskoistocnog "umiruceg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.
Kaos je nistavilo iz kojeg prva bica dolaze u postojanje te se ta prva bica opisuju kao Kaosova djeca. Ona su:
Ereb - vjecna tama, nastaje iz Kaosa.
Nikta – tamna noc (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom).
Eter - vjecno svjetlo (prema drugim izvorima cisti zrak gornjeg neba koji disu bogovi).
Hemera - svijetli dan; kci Ereba i Nikte.
Eros - spajatelj, prema Heziodu on je prvi koji je nastao jer je morala postojati moc, snaga koja ce garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za pozudu, ljubav i seks, takodjer je postovan kao ocinsko bozanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grckoj misli jest taj da je Eros prastaro bozanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego takodjer i kreativni poriv uvijek stvarajuce prirode, prvorodjeno svjetlo koje je doslo u postojanje i uredjenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorodjeni.
Geja – Zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumacenjima Majka (bozica). Zemlje - kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potice iz razdoblja neolitika.
Tartar – istodobno i bozanstvo i mjesto u podzemlju (jos dublje od Hada). U drevnim orfickim misterijama Tartar je takodje i neogranicena prvopostojeca "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir.
Uran - zvjezdano nebo, rodjen od Geje bez zaceca.
Pont - more.
Prema orfickim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.
