IMPRESIONIZAM
(franc. impression dojam, utisak), smjer u novijoj umjetnosti koji se javlja sezdesetih godina proslog vijeka u Francuskoj, a dominira u poslijednjim decenijama XIX vjeka i u prvom deceniju XX vjeka. Proizlazeci iz duhovne klime Drugog carstva i Trece republike, impresionisticko naziranje zadobilo je specificna obiljezja: senzualisticki odnos prema realnosti i hedonisticka teznja da iz realnosti odabire kao motive umjetnickog stvaranja one komplekse u kojima se moze zivjeti individualno i casovito. Te su se teznje najcesce izrazavale u ¨najslikovitijim¨ i najmanje ¨misaonim¨ granama umjentosti: u slikarstvu i muzici.Estetske vrijednosti i formalne specificnosti nove umjetnosti logicna su rezultanta konstantnog rasta realistickih tendencija u toku cijelog vijeka. Vec je u razdoblju romantizma bilo proklamirano nacelo slobodnog, individualnog stvaranja koje ce preko realizma i impresionizma dokrajciti prevlast oficijelnog akademskog slikarstva, opterecenog klasicnim sadrzajima i tradicionalnim pravilima tonskog slikanja.
Vec
je
E. Manet ( u ranoj fazi) inicirao slikanje kao metodu neposrednog
promatranja prirode i fiksiranja sadasnjosti koja izmice. Da bi se to
postiglo, trebalo je
napustiti mracan atelje i slikati u plein-airu.
Cinili su to vec ranije i
C. Corot i G. Courbet, ali su slike dovrsavali u ateljeu. Eduare Manet je,
medjutim, svojim djelima Dorucak na travi (1863) i Olimpija (1865)
prekinuo s tradicionlanim sliakarstvom svjetla i sjene, te zapoceo slikati
plosnim svjetlom, tj. graditi sliku velikim svjetlim plohama. Cjelina je bila
sva u boji. Prelaz iz svjetla u sjenu nije izvodio – prema ranijim metodama –
polutonovima nego suprotstavljanjem manje intezivnih tonova. Ona javnost, koja
se stvarala po kriteriju pariskog Salona, zgrazala se smatrajuci te Manetove
svijetle boje, poredane jedne do drugih, prostim
sarenilom, a njegove
zive
tonove obicnim mrljama. Ali Manetov je nacin slikanja odusevio grupu mladih
ljudi nezavisna duha, koji su osjecali potrebu da se oslobode od krutih pravila
zastarjele tradicije i koji su u Manetu vidjeli buntovnika i zacetnika borbe
protiv savremene banalnosti. Poceli su se okupljati oko njega, i tako je nastao
uzak
krug nepriznatih novatora, kjima su
prilazili i moderni
knjizevnici i kriticati
jednakih nazora; centar njihovih sastanaka bila je Cafe Guerbios u Parizu. Rat
1871 prekinuo je na neko vrijeme planove buducih
impresionista, ali nije raskinuo veze medju
njima. Nakon niza pojedinacnih
neuspjeha doslo
je 1874 do zajednickog
nastupa mladjih
umjetnika na vlastitoj izlozbi
u prostorijam fotografa Nadara u
Bulevardu des Capucines35.
Medju
tridesetoricom sliakra posebno su mjesto zauzimali Claude Monet (1840-1926),
Camille Pissarro (1830-1903), Edgar Degas (1834-1917), Alfred Sisley
(1839-1899), Pierre-Auguste Renoir
(1841-1919),
Berthe Morisot (1841-1895), Paul Cezanne (1839-1906) i Armand
Guillaumin (1841-1927). Zajednickog
imena kao grupa jos
nisu imali;njihov ih je kasniji istoricar
Th. Duret nazvao
zajednickim
imenom ¨prijatelji Maneta¨. Novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao
«impresionistima»,
prema izlozenoj
Monetovoj slici
¨Impression, soleil
levant¨, ali je kovanica ubrzo postala
popularna, a kasnije su i sami umjetnici prihvatili taj naziv.Zahvatajuci u relnost impresionisti su slikali fluidnu trenutacnost, nastojeci
na predmetima fiksirati treperenje zrake svjetla i istaci pikturalno znacenje
tog svjetla: slikani sadrzaj nije drugo no ucinak svijetla u onom trenu, u kojem je taj sadrzaj
slikan. Konzekventni impresionizam ostavlja po strani sve
sto nije dojam i
utisak vidjenoga – on iskljucuje
svaku narativnu interpretaciju sadrzaja. U prvi plan dolaze
culni,
nemisaoni, sadasnji utisci boje i svjetla, a samom se predmetu daje sporedno,
upravo neznatno
znacenje. Zapostavlja se precizan crtez
i staticna struktura oblika, a
preferira prikazivanje prolaznih momentata, pokreta i gibanja, koji se ostvaruju
u potpunoj
slucajnosti trenutacnog osjetilnog dojma. Svaki je parcijalni isjecak
iz prirode umjetniku kao motiv jednako vrijedan; pri tom postaje glavni faktor
neposredna
vizija, koja nadomjesta bilo kakvu
zamisao o konkretnosti motiva.
Linija je
zrtvovana atmosferi a komponiranje realizaciji neposredne vizije.
Osjecanje je ustupilo mjesto
culnosti,
a imaginacija se usmjerila na ostrije i finije zapazanje. Impresionisti sliku
pocinju i dovrsavaju u prirodi pa prema tome slijede i ostvaruju sve moguce
njene mijene pa i
iznenadjenja
atmosferskih, u prvom redu svjetlosnih faktora. Slikar je stoga prisiljen da u
brzini hvata i biljezi taj vjecno
zivi i nemirni tok pred sobom; ustvari postaje
reporter koji
biljezi
i pod neposrednim dojmom u
brzini
skicira ono,
sto pred njim izmice i
sto je u
trajnom gibanju. On je po tome vise improvizator nego sistematski graditelj.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |