Domaći pas, ali i svi drugi pripadnici
porodice pasa (lat. Candidae) prilagodili su se za proganjanje i
hvatanje plijena na otvorenim travnjacima.
Pas (Canis familiaris)
pripada rodu Canis, kao i njegovi najbliži rođaci – vuk, kojot i
nekoliko vrsta šakala. Drugi pripadnici porodice kanida
uključuju dvadeset i jednu vrstu lisica, hijena i afričkog
divljeg psa. Sve te životinje imaju zajednički evolucijski put i
veliku lepezu sličnih ponašanja. Anatomi i bihevioristi više od
100 godina podrobno istražuju porijeklo domaćeg psa. I danas je
uvriježeno mišljenje da je vuk njegov izravan predak. Od svih
članova porodice kanida, vukovi (Canus lupus) su najdruštveniji,
a najviše se razlikuju u njihovoj socijalnoj organizaciji i
veličini, pa čak i u boji krzna. Malo je vjerojatno da se domaći
pas razvio iz vuka, kao rezultat namjernog uzgojnog rada.
Vjerojatnije je da se pas «samoudomaćio» te da su se početne
razlike u veličini, fiziologiji i ponašanju razvijale putem
prirodne selekcije. Prije najmanje dvanaest tisuća godina, prve
stalne ljudske nastambe postale su privlačne vukovima. Takav je
novi okoliš prednost davao manjim, društvenijim životinjama.
Nema sumnje da su ljudi uzimali mladunčad od vukova i brinuli se
za njih.
Nastali psi čuvali su naselja, pomagali u lovu i lovom
divljači osiguravali hranu. Zbog utjecaja okoline, vukovi su
postali manji, opušteniji s ljudima i društveniji, ali su ljudi
tek nakon brojnih generacija selektivnog uzgoja kod pasa razvili
znatniju raznolikost. Intenzivnim uzgojem pojačao se lavež,
vrijedan znak upozorenja. Uzgojem su se postigle spuštene uši i
drukčije nošenje repa, kako bi se razlikovali od svojih divljih,
manje predvidljivih predaka. Veličina se frontalnih sinusa na
glavi povećala, zbog čega se psi doimaju pametnijima. U početku
su psi uzgajani kako bi bili manji od vukova, što je dovelo do
nastanka malih i patuljastih pasmina. Tek kasnije, povećana je
veličina, tako da danas imamo divovske pasmine.
